Od četrdesetih godina prošlog vijeka, rudnici u Boru i Majdanpeku privlačili su radnike iz cijele bivše Jugoslavije, osiguravajući egzistenciju generacijama i oblikujući identitet ovog dijela Srbije. Danas se ta historijska veza između rudnika i lokalnih zajednica nalazi pred ozbiljnim lomom.
Od 2018. godine rudarski kompleks preuzeo je kineski gigant Zijin Mining, koji je uložio oko 2,3 milijarde eura u povećanje proizvodnje. Međutim, ekspanzija rudnika prelazi ekonomske okvire – mijenja pejzaž, briše sela i duboko utiče na život stanovnika istočne Srbije.
U selima poput Slatine i Krivelja kuće pucaju zbog podzemnih eksplozija, zemljište se ekspropriše, a poljoprivrednici i lovci ostaju bez resursa. „Nije problem samo to što uzimaju zemlju, već što nam uzimaju život kakav smo poznavali“, kažu mještani.
Ekološke posljedice su drastične: rijeke su zatrovane, šume posječene, a zrak u Boru jedan je od najzagađenijih u Evropi. Borska rijeka smatra se ekološki mrtvom, a sedimenti sadrže velike koncentracije bakra, arsena i nikla. Zdravstveni problemi postaju sve očitiji, no nezavisna procjena uticaja na lokalno stanovništvo još nije provedena.
Dolazak kineske kompanije donio je i izolovanu zajednicu kineskih radnika, smještenih u zatvorenim kampovima unutar rudarskog kompleksa. Njihov kontakt s lokalnim stanovništvom je minimalan, dok su gradovi podložni propagandnim porukama i vizualnom prisustvu kompanije. Lokalni stanovnici nazivaju ovo „kolonizacijom“.
Bor i Majdanpek nisu izolovani slučajevi: Kina je 2022. postala najveći pojedinačni investitor u Srbiji, a strategija Zijina postavlja pitanja suvereniteta i transparentnosti, jer ugovori nisu javno dostupni. Troškovi i rizici prebacuju se na građane, dok društveni i ekološki problemi ostaju neriješeni.
Otpor postoji, ali je ograničen. Aktivisti i članovi lokalnih udruženja suočeni su s prijetnjama i pritiscima, a protesti protiv zagađenja i korupcije povremeno izbijaju bez trajnih rezultata.
I dok neki mještani odbijaju da prodaju svoje domove stare više od jednog vijeka, drugi su primorani na odlazak, nadajući se barem novoj prilici za život. Istočna Srbija danas stoji na raskršću između globalnog profita i nestanka svojih zajednica. Rudnici, koji su nekada stvarali gradove, sada prijete da ih izbrišu, a ljudi osjećaju da žive „na zlatu“, ali da im budućnost polako klizi iz ruku.
