U Bosni i Hercegovini politička odgovornost odavno je postala misaona imenica. Oni koji u Predsjedništvu, Vijeću ministara i Parlamentu uporno koče institucije i rade na štetu države ne boje se nikakvih sankcija. Naprotiv – svaki njihov potez protiv države samo im diže cijenu u stranačkim krugovima i učvršćuje poziciju kod partijskih vođa.
Primjeri se nižu iz dana u dan. SNSD-ova zastupnica u državnom parlamentu Sanja Vulić redovno istupa kao najglasniji glas stranačke poslušnosti, napadajući “Schmidtove pudlice” u Sarajevu, iako upravo takve riječi najbolje otkrivaju vlastito iskustvo podaništva. U političkom teatru u kojem se zakletva državi podređuje naredbama stranačkog šefa, nije teško prepoznati simptome sluganstva – čak i tamo gdje ih nema.
Ovaj obrazac nije nov, ali aktuelna vlast ga je dovela do perfekcije. Umjesto rada u korist građana, prioritet je blokiranje reformi, zaustavljanje evropskog puta i opstrukcija svega što bi moglo osnažiti institucije. Na meti je čak i državna kasa – SNSD-ovi ministri Staša Košarac i Srđan Amidžić otvoreno najavljuju otpor usvajanju budžeta za 2025. godinu, svjesni da time mogu ugroziti dobijanje više od 100 miliona eura pomoći iz EU. Bolje gubitak novca za državu, nego rizik da sistem postane funkcionalan i da politički sabotera pošalje na marginu.
Nisu usamljeni. Predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto pola godine odbija imenovati ministra sigurnosti, iako su prijedlozi stigli. Nije joj važno što institucije stoje – važnije je šta odgovara stranci i njenom šefu. Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović ide još dalje, predstavljajući se kao “predstavnik 49 posto teritorije BiH”, iako ustav jasno kaže da članovi Predsjedništva predstavljaju narod iz kojeg su birani, a ne geografiju. Po toj logici, Denis Bećirović i Željko Komšić vrijede “upola manje”.
U tom političkom cirkusu učestvuju i manji igrači, poput SNSD-ovog poslanika Milorada Kojića, koji se trudi opravdati svaki potez stranačkih kolega, ili ministra Edina Forte, koji iznenađeno reaguje na blokade, iako su one već postale pravilo. Košarac čak otvoreno priznaje motive: “Nismo podržali, jer je to manipulacija.” Manipulacija? Da, ali ne onih koje proziva, već ona koju on i njegovi partijski saborci svakodnevno sprovode.
Nije ovo niz slučajnih grešaka ili nepažnje. Riječ je o sistematski vođenoj politici u kojoj svaka kočnica znači stranačku nagradu. Dokle god takvo ponašanje prolazi nekažnjeno – a prolazi, jer ni domaće institucije ni međunarodna zajednica ne reaguju – štetočine nemaju razloga da stanu. Oni znaju da im jedini rizik prijeti na izborima, a i to je pod znakom pitanja u zemlji gdje stranačka mašinerija pretvara političku lojalnost u sigurne mandate.
U međuvremenu, država gubi novac, građani gube povjerenje, a politički sabotera nagrađuju aplauzima svojih stranaka. BiH ostaje taoc naciopatskog refleksa – refleksa u kojem se rad protiv države smatra vrhunskom vrlinom.
