S porastom optimizma na međunarodnoj sceni, dolazi i nova politička nesigurnost. Nakon višemjesečnih sukoba u Gazi, fokus globalnih lidera sve više se prebacuje s ratnih operacija na potencijalne dugoročne planove za stabilizaciju regije.
Američki izaslanik Steve Witkoff nedavno je predstavio 21-tačkani plan Bijele kuće za Palestinu, za koji tvrdi da uživa podršku ključnih regionalnih lidera. Paralelno, Francuska i UN zagovaraju model utemeljen u Njujorškoj deklaraciji, koji se prema riječima predsjednika Macrona uklapa u slične principe kao američki prijedlog.
Međutim, dok formalno postoji podudaranje u principima, detalji otkrivaju duboke razlike koje bi mogle ugroziti realizaciju bilo kojeg rješenja. Oba plana odbacuju masovna prisilna raseljavanja i zahtijevaju razoružanje Hamasa, no američka vizija, u kojoj Jared Kushner i bivši britanski premijer Tony Blair igraju ključnu ulogu, predviđa mogućnost međunarodnog tehničkog tijela koje bi na pet godina preuzelo upravljanje Gazom. S druge strane, UN-ova i francuska vizija ograničava tranziciju na godinu dana, s jasnom centralnom ulogom Palestinske uprave (PA) u novoj, ujedinjenoj vladi.
Problem nastaje kada se uzmu u obzir realni politički okviri. Palestinska uprava, već pod pritiskom Izraela koji od oktobra 2023. vrši finansijski embargo, suočava se s unutarnjim protivljenjem održavanju izbora i političkih reformi koje bi omogućile legitimnu tranziciju. Istovremeno, američki plan predviđa niz uvjeta koje PA mora ispuniti prije preuzimanja vlasti – od reformi unutar PLO-a, izbora novog predsjednika i parlamenta, do prihvatanja zakona koji isključuju članove Hamasa i drugih naoružanih frakcija.
Izraelska perspektiva dodatno komplikuje situaciju. Premijer Netanyahu odbija priznati palestinsku državu, dok izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar dopušta raspravu o primjeni izraelskog zakona na zajednice u Području C, što otvara mogućnost de facto kontrole dijelova Zapadne obale. Ovdje se pojavljuje ključna dilema: koliko su američki i UN planovi kompatibilni s realnom izraelskom politikom, a koliko su tek diplomatska iluzija?
Nejasna ostaje i uloga međunarodnih snaga. Predviđa se prisustvo stabilizacijske sile na granici Egipta i Izraela te postepeno uvođenje u Gazu, uz koordinaciju s izraelskim i američkim vlastima. Obuka palestinskih sigurnosnih snaga trebala bi se odvijati u zemljama poput Egipta, Jordana i nekoliko islamskih država. No pitanje je hoće li ova tranzicija biti dovoljno brza i učinkovita da spriječi eskalaciju nasilja ili fragmentaciju vlasti unutar palestinskih teritorija.
Analitičari upozoravaju da bilo koji pokušaj implementacije oba plana zahtijeva kompromis između realpolitike i diplomatskih ideala. Donald Trump i njegov tim mogu težiti tehničkoj tranziciji kako bi izbjegli direktnu uključenost PA, dok UN i Francuska nastoje zadržati centralnu ulogu legitimne palestinske uprave. Sukob interesa, unutarnja fragmentacija i izraelska kontrola teritorija predstavljaju ozbiljne prepreke.
U konačnici, budućnost palestinske samouprave i koncept dviju država ovisi o sposobnosti međunarodnih aktera da premoste razlike u definicijama aneksije, tranzicijske vlasti i prava Palestinaca na povratak. Pitanje koje ostaje otvoreno je koliko su globalni lideri spremni na kompromis i koliko će realno moći kontrolirati teren nakon pustoši Gaze i duboko ukorijenjenih sukoba na Zapadnoj obali.
Jedno je sigurno: dok diplomati obećavaju stabilnost i reforme, stvarnost na terenu zahtijeva pragmatične odluke, političku fleksibilnost i oprezan balans između idealizma i realpolitike. Povijest sukoba u regiji sugerira da svaka iluzija brzo može biti razotkrivena, a trajni mir zahtijeva više od diplomatskih izjava i planova na papiru.
