Pored ustaljene političke krize zbog koje je došlo da usijanja odnosa među aktuelnim partnerima u vlasti, početak sarajevskog vrućeg ljeta obilješile su tri političke afere koje su dodatno podigle tenzije.
Svakako je otkazivanje nekakvog spuka evropskih rabina iz neobjašnjivih razloga najveća afera. Ona će sigurno imati političke reperkusije po Sarajevo, odnosno Bošnjake, ali nikog od lokalnih političkih aktera neće „zaboliti glava“. Prijetnju jednog rabina da Bosni treba blokirati pristup EU treba ocijeniti kao vrlo opasnu.
KRVAVA BITKA ZA „CRVENI TRON“
Druga afera je sastanak ministra odbrane Zukana Heleza sa iranskim generalom. Taj sastanak se desio ranije, ali su mediji tu informaciju otkrili tek ovih dana. Nakon objavljivanja infromacije ministar Helez se izvinio nikome drugom nego Amerikancima. Time Helez nije stavio tačku na ovu aferu, prije bi moglo biti da je stavio tačku na svoju karijeru.
Treća afera je poništavanje fakultetske diplome Irfana Čengića od starne Inspaktorata RS-a.
E, za raliku od afere sa rabinima, za koju su sarajveski mediji optužili hrvatske medije i tajne političke centre i obavještajne službe, ove druge dvije se izravno mogu povezati sa lokalnom politikom i unutarstranačkim obračunima u SDP-u. Iako su za aferu sa Helezom tekođer optuženi hrvatski mediji, iza ove afere sigurno stoji neko iz vrha SDP-a koji je odan predsjedniku partije Nerminu Nikšiću. Za pretpostaviti je da je to uradio Vojin Mijatović koji je već odavna u sukobu sa Helezom. I za aferu sa diplomom Irfana Čengića sigurno će biti osumnjičen Mijatović zbog veće vjerovatnoće u njegove veze sa institucijama iz Banje Luke.
Ko god da je to uradio učinio je to iz motiva da eliminira ovaj dvojac iz utrke na predstojećem kongrecu SDP-a, jer su i Čengić i Helez spominjani kao pretendenti na „crveni tron“koji bi po statutu stranke morao biti upražnjen već na slijedećem kongresu SDP-a. Pošto je Helez davao podršku i komplimente Čengiću, kao mladom i perspektivnom kadru, veća je vjerovatnoća bila da bi ga podržao i za predsjedničku funkciju nego što bi se on osobno kandidirao. Realno, Helez nije imao nikakve šanse da postane predsjednik SDP-a i vjerovatno je i sam bio toga svjestan. Ali je stvorio infrastrukturu i frakciju unutra stranke čija bi podrška možda bila prevaga u bitci za „crveni tron“.
Nakon ovih afera preostala je još jedina enigmna kandidatura Denisa Bećirovića kojeg podržava bivši predsjednik Zlatko Lagumdžija sa svojim preživjelim kadrovima u stranci. Ovome se sigurno ne bi protivio na ŽeljkoKomšić, kao bivši potrpedsjednik SDP-a, a sadašnji predsjenik DF-a, jer bi promjena na vrhu SDP-a značila mogućnost formirana novog lijevog bloka na čemu je Komšić bezuspješno radio.
TREBA LI NAM SDP?
Lagumdžija je sam rekao da bi jedan lijeva stranka poput SDP-a mogla izvuči Bosnu i Hercegovinu iz političke krize. Sve ovo govori da najavljeni kongres SDP-a početkom jula ima itekako političku važnost i da bi stoga izbor predsjednika mogao imati svoj dramatičan epilog.
Ali, ovdje je zanimljivije pitanje da li je Lagudžija zaista u pravu i da li je od SDP-a uopće moguće napraviti takvu stranku.
Pošto se sličnim pitanjima bave i analitičari u Hrvatskoj pokušavajući odgovoriti na pitanje kako bi ta država izgledala bez ljevice, mi ćemo ovdje kompilirati odgovore koje je Božo Kovačević, bivši amabasador RH u Rusiji iznio u svom jednom eseju.
„Moj odgovor je da bi izgledala ovako kako danas izgleda jer danas je ona bez prave, utjecajne ljevice“, odgovorio je Kovačević i dodao kako SDP ne funkcionira kao ljevičarska stranka. „Osnovno što joj nedostaje su ideje. Takvo stanje je u stanovitoj mjeri posljedica već dugotrajnog koaliranja evropskih socijaldemokrata i pučana u Bruxellesu. Bezidejnost evropske socijaldemokratije preslikava se na hrvatsku socijaldemokratiju. Pritom SDP kao da uopće nema ambicije ni za artikuliranje vlastite verzije socijaldemokratije ni za predlaganje lijevih političkih platformi evropskoj socijaldemokratiji.
SDP je, čini se, više nego druge stranke obuzet osjećajem da je sasvim uzaludno razvijati bilo kakvu koncepciju vanjske politike jer je ona u potpunosti determinirana okvirima euroatlantskih integracija u koje smo uklopljeni. Stoga u katalogu SDP-ovih politika nema ni spomena o vanjskoj politici.
Činjenica da se u Evropi vodi rat i da vodstvo EU – u kojem i socijaldemokrati imaju udio – prednjači u ratnohuškačkoj retorici nije potaknulo SDP da se o tome odredi. SDP nije objavio nikakvo upozorenje o tome da jačanje evropskih odbrambenih sposobnosti ne bi nužno trebalo podrazumijevati odustajanje od diplomatije i od pokušaja pronalaženja mirovnih rješenja.
Ni sistemsko masakriranje Palestinaca u Gazi, koje provodi Netanyahuova vlada, za SDP nije povod za bilo kakvu ocjenu takve genocidne politike, za inicijativu o mogućem priznanju Palestine ili zahtjev središnjim tijelima EU da prestanu podržavati izraelsku vladu kojoj dominantan ton daju ekstremisti Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir. Višegodišnje zadržavanje u zatvorima desetaka tisuća Palestinaca na Zapadnoj obali bez optužnica i bez suđenja ni za koga u SDP-u nije povod da se oglasi o takvoj praksi nepoštovanja temeljnih načela pravne države i ljudskih prava. Odbijanje Izraela da omogući distribuciju humanitarne pomoći stanovnicima Gaze za SDP nije činjenica koja zavređuje i najmanji spomen, kao ni činjenica da je izraelska vojska namjerno i ciljano tijekom ovoga rata poubijala više novinara nego ijedna vojska u ijednom prethodnom ratu. Sve su to teme za vanjsku politiku koju SDP nema. Nema nikakve naznake mogućnosti postojanja iskonskog ljevičarskog instinkta da se suprotstavi zlostavljanju obespravljenih, što Izrael sistemski radi Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali. Nema čak ni trunke odlučnosti barem za to da se evropskim birokratima i moćnicima koji stoje iza njih u vezi s politikom prema Izraelu i Palestini jasno kaže: Ne u naše ime!
Apstinencija SDP-a od i najmanjeg pokušaja definiranja odrednica vanjske politike zapravo je znak SDP-ove nespremnosti za vođenje države.
SDP-u nedostaju ljudi koji bi mogli artikulirati takve ideje i politike prema kojima bi bilo jasno da je upravo ta stranka najuvjerljivija alternativa HDZ-ovu klijentelizmu na unutrašnjem planu i poltronstvu na međunarodnoj sceni.
Ovo su samo neki inserti iz eseja amabasadora Kovačevića koji bi mogli koncidirati sa ocjenama o bosasko-hercegovačkoj ljevici koju predstavlja SDP.
Čak ako bismo i personalizirali odnos hrvatske ljevice i nacionalista i komparirali politiku Zlatka Lagumdžije sa poltikom Zorana Milanovića, kao bivših predsjednika SDP-a, koji su politički konvertirali prema desnici, te njihovih nasljednika koji su, poput Nikšića, ušli u neki oblik kohabitacije sa desnicom kada su prušili ruku Draganu Čoviću, donosno Miloradu Dodiku, došli bismo do bezbroj podudarnosti.
Prema tome, ma šta se desilo na kongresu SDP-a, ostao Nikšić predsjednik ili ne, Lagumdžija nije u pravu: niti SDP može postati jaka stranka, niti ovakva ljevica može izvuči Bosnu i Hercegovinu iz krize. Tome je Lagumdžija dobrano doprinio i kumovao!
