Kada je Slobodan Milošević, osramoćen i ponižen, završio u haškoj ćeliji, mnogi su mislili da je time ugašen i projekat koji je bacao Balkan u rijeke krvi.
No, pogrešno. Taj koncept nije umro – samo se presvukao, rafinirao i mutirao u oblik koji danas ima ime i prezime: Aleksandar Vučić.
Vučić nije samo puki političar – on je direktan proizvod ideologije koja je razorila Jugoslaviju, pretvorila Bosnu i Hercegovinu u grobnicu, Hrvatsku u spaljenu zemlju, a Kosovo u bojište etničkog čišćenja. On je sin ratne propagande, učenik ratnih zločinaca i sljedbenik one iste misli koja je, od 1991. do 1999., masakrirala sve što nije bilo u skladu s velikosrpskom vizijom Balkana.
Milošević je bio pješadija. Vučić je novi vojvoda tog istog paklenog projekta.
GENOCID KAO DRŽAVNA DOKTRINA
Koncept koji je izazvao genocid u Srebrenici, pokolje u Vukovaru, krvavi pir u Prijedoru i spaljene kosti u Brčkom, nije bio izolovan incident – bio je planski, sistemski i precizno dizajniran kako bi uništio sve što nije srpsko.
To nije bila politika jedne garniture – to je bila državna doktrina. I ta doktrina nikada nije prestala da živi. Srbija je 1995. izgubila teritorijalni rat, ali nije izgubila rat za ideologiju. Ona je i danas opsjednuta istim ciljevima, samo što su sredstva promijenjena. Nekada su to bili tenkovi, artiljerija i paravojska. Danas su to crkvene organizacije, obavještajne operacije, medijska kontrola i ekonomska ucjena.
Ako je Milošević bio general genocida, Vučić je njegov nasljednik u drugom obliku – on genocid više ne vodi mecima, već propagandom, ne bagerima, već medijima, ne noževima, već geopolitičkim spletkama.
Ipak, rezultat ostaje isti: srpski svet kao maskirana verzija Velike Srbije.
KAKO JE VUČIĆ POSTAO POSLJEDNJA MUTACIJA VELIKOSRPSKE POLITIKE
Vučić nije anomalija – on je pravilo. On je prirodna posljedica sistema koji nikada nije prošao katarzu. Njega nisu stvorili ni izbori ni demokratija – njega je stvorila ideologija.
Odrastao je u Šešeljevom krilu, učio od Radovana Karadžića, divio se Ratku Mladiću. Bio je vojnik one politike koja je zakopavala dječija tijela u masovne grobnice, koja je silovala žene u logorima, koja je punila hladnjače truplima i slala ih na dno Dunava.
Kada je Srbija 2000. srušila Miloševića, naivni su pomislili da je kraj. Ali Vučić je, kao svaki dobar đak te škole, znao da se fašizam ne uništava jednim izborima. On se reorganizovao, prilagodio i vratio na scenu još jači.
Sada, umjesto puške, Vučić koristi institucije. Umjesto komandnih centara u Bosni i Hrvatskoj, sada ima kontrolisane medije i poslušnu policiju. Umjesto maskiranih paravojnih jedinica, sada ima razularenu Srpsku pravoslavnu crkvu koja širi nacionalističke dogme i od ratnih zločinaca pravi mučenike.
Vučić je danas ono što bi Milošević bio da je imao više vremena – lider zemlje koja nije poražena, već samo privremeno zaustavljena.
Dok druge zemlje rade na suočavanju s prošlošću, Srbija ju je pretvorila u budućnost.
Danas, više od 30 godina nakon prvih pokolja, Beograd je ostao epicentar negiranja genocida, rehabilitacije zločinaca i planiranja novih konflikata. Vučićev režim ne samo da ne priznaje prošle zločine, već ih i slavi – otvaranjem spomenika Draži Mihailoviću, veličanjem Mladića, političkim skandalima u kojima se Srebrenica nazivala "oslobodilačkom operacijom".
Srbija je jedina zemlja u Evropi koja nikada nije zvanično priznala nijedan od svojih zločina. Jedina država koja otvoreno slavi one koji su masakrirali nevine.
U tome je srž problema: Aleksandar Vučić nije "problem" – on je samo najnoviji simptom.
VUČIĆ ĆE OTIĆI, ALI ŠTA NAKON NJEGA?
Jednog dana, Vučić će pasti.
Možda će ga srušiti ekonomska kriza. Možda će studenti u Beogradu konačno prelomiti i zapaliti Beograd kao što su to učinili 2000. Možda će biti smijenjen nekom igrom međunarodnih sila.
Ali šta će se desiti poslije njega?
Ako Srbija ne raskrsti s konceptom koji ga je stvorio, dobiće novog Vučića. Još jednog Šešelja. Još jednog Karadžića. Jer sistem koji generiše zlo ne prestaje da ga proizvodi samo zato što mu padne jedan lider.
Ne uništi li se sama ideja Velike Srbije, ne izbriše li se iz srži društva, Balkan će ponovo gorjeti.
Ako Beograd ne doživi katarzu, region će se opet naći na ivici novog rata.
Jer ono što je započelo u devedesetima nikada nije završeno – samo je privremeno stavljeno na pauzu.
A pauza ne znači kraj.
