Minimalna plata i maksimalna iluzija: Država savršena za političare, a destruktivna za građane
Bosna i Hercegovina još jednom dokazuje kako je država idealna za političare, dok njeni građani ostaju zarobljeni u začaranom krugu neznanja, siromaštva i indiferentnosti. U zemlji gdje pojedinci ozbiljno vjeruju da političari poput Nermina Nikšića ili Vojina Mijatovića mogu predstavljati interes običnog čovjeka, svaka diskusija o stvarnim društveno-političkim problemima postaje gotovo bespredmetna.
Politička kasta u Bosni i Hercegovini već decenijama profitira na leđima obespravljenih građana, dok javni prostor dominiraju primitivizam, vulgarne rasprave i besciljno trošenje energije. Umjesto stvaranja društva temeljenog na znanju, pravdi i jednakim šansama, njeguje se kultura korupcije, nepotizma i plitke demagogije. Političari, kojima su proračunski benefiti jedina misija, za nekoliko mandata postaju bogataši, dok građanima ostaje iluzija demokratskog odlučivanja.
U državi gdje se luksuzni automobili, privatne nekretnine i opremanje skupocjenih ureda političara finansiraju novcem poreznih obveznika, istovremeno se donose odluke o minimalnoj plati bez suvislih ekonomskih analiza. Te odluke, umjesto da unaprijede standard života, služe za zakrpavanje proračunskih rupa nastalih nekontroliranim trošenjem javnih sredstava.
Bosna i Hercegovina se godinama nalazi na vrhu lista korumpiranih država. Prema podacima nevladinih organizacija, svake sekunde korupcija "proguta" desetine maraka. Ogroman dio zaposlenih u javnom sektoru, zajedno s poluprivatnim kompanijama koje žive na državnim tenderima, održava sistem koji cementira siromaštvo i obespravljenost.
U tom kontekstu, povećanje produktivnosti ekonomije i prelazak kapitala u efikasnije sektore zvuče kao nemoguća misija. Sistem favorizuje status quo jer svaki pokušaj promjene ugrožava privilegije uskog kruga elita, dok prosječan građanin šuti ili se povlači pred realnošću u kojoj se političke promjene svode na promjenu figura, a ne sustava.
Teorija Darona Acemoglua o ekstraktivnim institucijama savršeno opisuje stvarnost Bosne i Hercegovine. Dok inkluzivne institucije omogućuju participaciju građana i razvoj demokratije, ekstraktivne institucije omogućavaju nekolicini da se bogate na račun većine. U BiH, ekstraktivne institucije su duboko ukorijenjene, a njihova reforma nije ni na horizontu.
Neznanje, primitivizam i odsustvo empatije postali su obilježje društva koje bi se s pravom moglo nazvati "post-istinskim". U takvom društvu, činjenice postaju nevažne, a istina se prilagođava uvjerenjima pojedinca. Umjesto da se društvo mobilizira i zahtijeva odgovornost vlasti, većina šuti, čekajući da država "nešto da", zaboravljajući da država nema svoj novac – postoji samo novac poreznih obveznika.
Nažalost, put prema društvenom ambisu uveliko je utaban. Obrazovni sistem, koji bi trebao biti temelj budućnosti, generiše generacije daleko ispod evropskog prosjeka. Ekonomija stagnira, javni sektor buja, a politička kasta ne prestaje s bahatim trošenjem resursa.
Kako je rekao Konfucije: "Ako je društvo uređeno i bogato, u takvom društvu je sramota biti siromašan." U Bosni i Hercegovini, u društvu neuređenom i osiromašenom, čini se da je sramota biti svjestan propasti koja nas okružuje.
