Prodaja državnog zemljišta na Jahorini ponovo je bacila svjetlo na neodgovorno upravljanje resursima Bosne i Hercegovine, ali i otvorila ozbiljna pitanja o kršenju zakona i ignorisanju odluka Ustavnog suda BiH.
Naime, Vlada Republike Srpske je prodala 56 duluma državnog zemljišta kompaniji "Drvo-export" iz Teslića, čiji je vlasnik Srđan Klječanin, odbornik iz redova SNSD-a. Cijena transakcije iznosila je nevjerovatnih 41 milion konvertibilnih maraka, ali prava cijena ovakvih postupaka mjeri se u narušenom povjerenju prema institucijama i potpunoj devastaciji pravnog poretka države.
Odluke Ustavnog suda BiH ostale mrtvo slovo na papiru
Ustavni sud BiH utvrdio je da premijer RS-a Radovan Višković i Denis Šulić, ministar trgovine i turizma, nisu izvršili sudsku odluku koja jasno stavlja zabranu raspolaganja državnom imovinom. Uprkos tome, zemljište je prodano, a slučaj je proslijeđen Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje. Paradoksalno, dok institucije države pokušavaju zaštititi ono što im pripada, entitetski lideri i njihovi poslovni partneri ponašaju se kao da su iznad zakona.
Pravobranilaštvo BiH i upozorenja OHR-a
Pravobranilaštvo BiH formiralo je predmet prije godinu dana, dok je iz Ureda visokog predstavnika (OHR) više puta stiglo upozorenje potencijalnim investitorima i kupcima da je državna imovina pod zabranom raspolaganja. Međutim, Klječanin se oglušio na ova upozorenja. "Nama ako je neko nešto prodao, iza toga stoji garancija. Tražili smo papire i dobili smo ih", izjavio je vlasnik kompanije "Drvo-export". Ovakav stav jasno oslikava bahatost i ignorisanje pravnog poretka u korist privatnog profita i političkih interesa.
Američke sankcije i političke manipulacije
Direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Dragan Stanković, koji se nalazi pod američkim sankcijama, dodatno je podgrijao situaciju optužujući "političko Sarajevo" za pokušaj otimanja imovine RS-a. Međutim, Stankovićeve izjave predstavljaju pokušaj manipulacije javnim mnijenjem, budući da je riječ o imovini koja je, prema Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, isključivo u vlasništvu države Bosne i Hercegovine, dok su entiteti samo administrativne jedinice.
Ova transakcija otvara ključna pitanja: kako je moguće da se u 21. stoljeću odluke najviših sudskih instanci u BiH tako lako ignorišu? Ko će snositi odgovornost za kršenje zakona, a ko za urušavanje suvereniteta države? Jasno je da se prodajom državnog zemljišta ne bogate građani, već političke elite i njihovi bliski saradnici.
BiH se suočava s ozbiljnim izazovom: hoće li pravosudne institucije konačno dokazati da su u stanju zaštititi ono što pripada svim njenim građanima ili će se nastaviti ovaj destruktivni trend u kojem pojedinci preko noći postaju vlasnici nacionalnog bogatstva?
