Pošto nisu nikako uspijevali da riješe taj spor, pokuša da posreduje patrijarh, koji je za njih neka vrsta imama. Ovaj imenova vijeće biskupa i sveštenika koji posvjedočiše da je Boemond, prije povratka u svoju domovinu, preporučio svom nećaku Tankredu da vrati Edesu Balduinu ako se ovaj oslobodi iz zarobljeništva. Gospodar Antiohije prihvati odluku ovih ljudi, te grof (Balduin) ponovo preuze vlast nad svojim posedom.
Ovako je Amin Maluf, u historiografskom eseju Krstaški ratovi u očima Arapa, vjerodostojno prenio bilješku hroničara iz XII stoljeća, u kojoj se opisuje razrešenje spora, koji umalo nije prerastao u širi oružani sukob, između tadašnjih krstaških upravitelja gradovima koje su prethodnih decenija vitezovi Krstaši osvajali i u njima uspostavljali vlasti i uprave. Sagledavajući širu sliku prethodno naznačenog događaja, te svih opasnosti i katastrofa koje su se mogle desiti po Krstaše, da se nije pristupilo rešavanju spora na ovakav način, mogu se izvući mnogi univerzalni zaključci, vrijedni za sva društva i sve epohe.
Naime, tadašnji vladari gradovima, zarobljeni sopstvenim interesima, stalnim spletkama, tajnim i javnim savezima i intrigama, kojima su poništavali autoritet jedni kod drugih međusobno, nisu bili u stanju pravedno i racionalno riješiti nastali spor.
U tom vakumu se poseglo za dovoljno kredibilnim institucionalnim autoritetom, uz spremnost da se njegova arbitraža prihvati, kako bi se izbegla kolektivna katastrofa, ali i individualno poniženje bilo koje od zavađenih strana. Patrijarh, vrlo mudro i krajnje racionalno, imenova vijeće, kako bi pritisak i odgovornost odluke, a samim tim i njenu težinu, prenio na širi krug ljudi od autoriteta i uticaja i time dugoročno stavio tačku na sukob, te uspostavio pravično rješenje. A vijeće opet donese odluku pozivajući se na argument oporuke, svima njima važnog viteza Boemonda, koju je ostavio prije povratka sa Bliskog Istoka u Francusku.
Na drugoj strani, negdje paralelno sa ovim događajima, Nurudin Zengi, emir i prethodnik Salahudina Ejubije, nakon konačnog uspjeha na bojnim poljima poslije višedecenijskih poraza koje su doživljavale muslimanske vojskovođe, uporno odbija prišivanje titularnih epiteta poput „svjetlo islama“, „obnovitelj ponosa“ i sličnih, jer je opšta pojava tog vremena među muslimanskim emirima, bez stvarne snage i uticaja, bila nadodavanje takvih epiteta uz svoja imena, ne bi li njima nadomjestili sve svoje nedostatke i prikrili mahane.
Tih izmišljenih titula, funkcija i zvanja bi dokrpljali, čim bi čuli da je neki njihov konkurent u okruženju, sebi smislio neku novu, pa bi suparnik, ili neki njegov savjetnik-ulizica, brže-bolje pohitao da smisli „veću“ i time potuče konkurenciju. Nerijetko je trebalo ispisati po nekoliko redova tih 'gromoglasnih' zvanja dok bi se došlo do imena onoga koji ih uza se prišiva, a sve zajedno uključujući i ta imena nije vrijedelo koliko dobar štit ili mač toga doba, da ne kažem kolko bojni konj kako ne bi zvučalo pregrubo.
Posmatrajući naše današnje stanje, kao i događaje koji se smenjuju u našem društvu, u sferi politike, vjere, akademske i intelektualne zajednice, institucija koje se pale i gase i njima upravlja kao na dugme, možemo bez sumnje naći mnogo anomalija i sličnosti sa prethodno opisanim. Iz ovih razloga kao zajednica, društvo i narod sveukupno, stagniramo i jedino zablistamo na raznim poljima i u raznim sferama tek kada odemo u neka uređena društva i države. Dakle ne nedostaje nam individualnih kvaliteta i potencijala, već nam hronično nedostaje institucionalne svijesti i administrativne uređenosti, koju bismo konstantno nadograđivali, popravljali i učvršćivali.
Postojeće institucije su nam razvijene i podignute na nivou, jedva, ili taman dovoljnom, da se preko njih kontroliše ili upravlja nekom sferom naših života, bilo na vjerskom, političkom, akademskom, intelektualnom, sportskom ili ma kojem planu, ali ne u korist šire zajednice ili društva, već isključivo manjih skupina kvazielitističkih krugova koji se u tim sferama nametnu ili postave kao nekakvi autoriteti. Te naše institucije, makar se nazivale i vjerskim, nerijetko budu kidnapovane i uzurpirane, od šačice pojedinaca čiji se interesi međusobno pomire, dok svi ostali budu izopšteni iz mogućnosti, ne samo odlučivanja, već i promišljanja, o bilo kojim pitanjima koja se tiču šire zajednice, društva i naroda uopšte. Planovi i odluke se kuju tajno, za njih pribavlja podrška zakulisno, po modelu podrži me – podržaću te, popni me – popeću te, legalizuju se kroz organe i tijela za koje se procijeni najmanji otpor, a potom sprovode beskrupulozno, gazeći preko svakog ko se iole pobuni ili nešto priupita. Iz ovoga, neminovno, nastaju nesuglasice, negodovanja, osporavanja, a nakon ignosrisanja i/ili grubog reagovanja od strane „vrhuške“, dolazi i do neminovnih raskola.
Sve ovo, najčešće proizilazi iz nametanja i forsiranja modela „institucija, partija, država,... to sam JA“. Tada i u takvoj atmosferi se ukida svaka mogućnost dijaloga, kritičko mišljenje se naziva izdajom, protivljenje – smutnjom, a neslaganje – neprijateljstvom.
Takva atmosfera postaje pogodno tlo za napredovanje poltrona, koji su po pravilu nespremni i nesposobni za stvarni napredak, kvalitet se potiskuje, a kvantitetom se brani i legitimiše. Prebrojavaju se ruke podrške, umjesto da se pogleda u glave i saslušaju argumenti, fingiraju se štura i šablonizirana saopštenja, namještaju i poručuju medijska i svaka druga saslušanja. Sve to ne bi li se „pobijedilo“. Te pobjede bivaju Pirovim pobjedama. Šira zajednica gubi povjerenje, a samim tim i interesovanje za te i takve privatizovane i „zagrađene“ institucije. Onda se dešava njihova stagnacija i sve veća ovisnost o pomoći nalogodavaca čije su se politike i sprovodile, ne mareći pritom za interese zajednice. Kvalitetni i sposobni kadrovi se etiketiraju, njima se nerijetko čak i prijeti isključivanjem, progonom, pa čak i „državom“, primjenjujući razne metode oni se izoluju, da bi se na kraju ili potčinili ili odstranili, jer se ne uklapaju u kalupe.
Sve ovo ne bi moglo i ne bi prolazilo da se ne koriste, vrlo često, i 'argumenti' „očuvanja vjere“, „spašavanja nacije“, „izbavljenja društva“ i slične fraze kojima se dodatno zbunjuje javnost, dok se iza kulisa ne smisle i dogovore učinkovitije podlosti. Društvo, hendikepirano ustaljenim matricama i nametnutim poštapalicama poput „ne zabadaj trn u zdravu nogu“, „šta se to baš tebe tiče“ i sličnim, nijemo posmatra, zapadajući u još veću apatiju i otuđenost čim shvati cijelu hujdurmu i podvalu, nemoćno da se protiv urota izbori. Da bi se ovome stalo u kraj moramo shvatiti da posao uređenja zajednice i društva u kojem živimo neće obaviti niko umjesto nas, a i zašto bi.
Moramo naša udruženja, zajednice, stranke i ustanove, administrativno jasno urediti statutima, uredbama, pravilnicima i kodeksima, ali ne da bismo pomoću njih manipulisali, već da bi ih učinili funkcionalnim i svrsishodnim. Mandate najviših funkcija ograničiti, ne samo brojem godina i ponavljanja, već i jasno definisanim ingerencijama i odgovornostima. Predlaganje i donošenje odluka definisati pravilnicima i sprovoditi po tačno utvrđenim procedurama, a ne „kuhati“ u uskim krugovima i servirati po modelu „uzmi ili ostavi“. Samo u atmosferi savjetovanja, dijaloga, transparentnog sučeljavanja ideja i argumenata, je moguće doći do usvajanja i sprovođenja poboljšanih rješenja.
Nametnuta rješenja, i kad su dobra, vrlo teško postanu prihvaćena i sprovedena. Izborne procedure učiniti što jednostavnijim, pravednijim i transparentnijim. A prije svega i iznad svega boriti se za uspostavu međusobnog poštovanja i povjerenja, čak i onda kada se ne slažemo. Funkcije najviših predstavnika i predvodnika, demistifikovati i učiniti dodirljivim, uz poštovanje i uvažavanje svačijeg integriteta. Ali, kritičko mišljenje i pozive na odgovornost ne shvatati i ne kvalifikovati kao neprijateljsvo i čin podrivanja, već kao nužno pravo i obavezu prema svakom ko se prihvati javne funkcije.
Da bismo postigli boljitak, ovog posla se moramo i trebamo prihvatiti svi. Učimo se administraciji, pravima, komunikaciji, dijalogu, pa i konstruktivnoj svađi, ali i pomirenju, da bismo se naučili zajedničkom radu. Učimo se da su institucije zajedničke, a odgovornost individualna.
