Bosna i Hercegovina je ponovo ponižena. Ne od strane stranih sila, ne od otvorenih neprijatelja, već iznutra – od vlastitih institucija, vlastitih političara i, nažalost, dijelom i vlastite vojske.
Oružane snage BiH – simbol suvereniteta, zajedništva i opstanka jedine domovine koju imamo – postrojene su na jednoj manifestaciji ispod zastave entiteta, dok je državna zastava Bosne i Hercegovine, ona pod kojom su hiljade sinova ove zemlje ginuli, ponižena i uklonjena. Nije zaboravljena. Bila je namjerno sklonjena.
Ovaj čin, toliko podmukao u svojoj simbolici, prošao bi nezapaženo da nije bilo budnog oka građana. Građana koji pamte koliko je života položeno da bi ta zastava vijorila. Građana koji su zgađeni činjenicom da neko danas, hladno i bez srama, koristi uniforme OSBiH kao statističku scenografiju za entitetske političke parade.
Ali, ono što ovaj incident čini još bolnijim i još jezivijim jeste to što se sve ovo odvilo pod režijom političkih figura koje su samo prije nekoliko mjeseci dočekane kao “nada”, kao “novo lice”, kao “konačni raskid sa prošlošću”. I sada, samo par mjeseci kasnije, gledamo kako ti isti “osvježivači” političke scene šute, klimaju glavama ili – još gore – aktivno saučestvuju u simboličkom razaranju države koju navodno predstavljaju.
Pitanje koje vrišti iz ovog skandala nije samo: "Gdje je zastava BiH?" Pitanje je: Gdje je dostojanstvo ove zemlje? Gdje je ponos njenih institucija? Gdje je granica ispod koje se više ne smije ići, a da se ne počini nacionalna izdaja?
Zar su vojnici Bosne i Hercegovine svedeni na marionete koje se mogu postrojavati ispod bilo koje zastave, osim one pod kojom su se zakleli da će štititi ovu zemlju? Zar su njihovi životi, njihove uniforme, njihova zakletva – samo moneta za političko podilaženje i entitetski folklor?
I dok javnost vrišti, institucije šute. Ministarstva mudro ćute, generalštab OSBiH se ne oglašava, a parlamentarna većina koja sebe samouvjereno naziva “državotvornom” okreće glavu. Kao da je sve ovo sasvim normalno. Kao da je uklanjanje zastave države s vojnog postrojavanja prihvatljiv “kompromis” za “mir u kući”.
Ne, to nije kompromis. To je kapitulacija.
Kapitulacija pred politikama koje nikada nisu prihvatile ovu zemlju. Kapitulacija pred ideologijama koje su zasnovane na podjeli, negiranju i rušenju državnog identiteta. I upravo zato ovaj događaj ne smije biti tretiran kao još jedna “protokolarna greška” ili “nenamjeran previd”. Ovo je simbolički atentat na državu, izveden uz šutnju njenih najviših organa.
Hoće li iko odgovarati? Da li ćemo imati bar jednu ostavku? Jedan hitan sastanak? Jedan signal da neko, bilo ko, još ima trunku poštovanja prema instituciji države koju predstavlja?
Ili ćemo ponovo gledati kako se državna obilježja brišu, a njihovo mjesto zauzimaju simboli koji su često korišteni da se BiH negira, razgradi i unizi?
Bosna i Hercegovina ne može preživjeti ako njene vlastite oružane snage postaju sredstvo za promociju entitetskih interesa. Ne može preživjeti ako politička elita dopušta, toleriše ili čak organizuje ovakve ponižavajuće predstave.
Ako ni vojska više ne stoji pod zastavom BiH, ko onda još stoji?
I možda je to pravo pitanje – ne samo ko je skinuo zastavu, već zašto je niko nije podigao nazad.
