Hapšenje Amira Pašića Faće nije očigledno samo jedna policijska epizoda nad sarajevskim žestokim momkom koji je pažnju javnosti privukao oglašavanjima na tiktoku, nego ogledalo jedne mnogo šire operacije. To je zapravo pokazna vježba kojom se testira dokle društvo pristaje da se sloboda govora ograniči pod izgovorom „zaštite od verbalnog nasilja“, piše etto.ba.
Naizgled, radi se o jednom incidentu na društvenim mrežama. U suštini, riječ je o tihoj transformaciji javnog prostora, gdje svaka riječ može postati dokaz, a svako mišljenje predmet krivičnog progona.
Naime, posljednjih godina Bosna i Hercegovina, pod izgovorom borbe protiv govora mržnje, sve dublje tone u zonu institucionalne cenzure. Slučaj Jasmina Mulahusića talasao je javnost u momentima najvećih secesionističkih akcija Milorada Dodika. Na hiljade naslova i novinskih stubaca punilo je sarajevake medije jer se neki čovjek iz Luksemburga odvažio na svom privatnom facebook profilu kritikovati Trojku, Konakovića i novinare upregnute u plan promjene vlasti.
Zapravo zakonske kvalifikacije poput „psihičkog nasilja putem interneta“ i „ugrožavanja sigurnosti“ postaju elastične formule koje vlast može rastegnuti po potrebi. Danas su usmjerene na one koji koriste vulgaran rječnik i ružne riječi, ali sutra mogu pogoditi svakog ko misli „pogrešno“, piše „previše“, ili se usudi ismijati moć.
U tom smislu, slučaj Faće je paradigmatičan. Nije važan on sam, nego signal koji je društvu poslan. Signal da država ima mehanizam kojim može uhapsiti svakog ko „pređe granicu“.
Politička pozadina i naivni saveznici
Zabrinjavajuće je i to što su mnogi koji inače brane slobodu izražavanja ovaj put stali na stranu sile. Dio javnosti, pa i pojedini visokorangirani kadrovi iz SDA, pozdravili su hapšenje ne shvatajući da su time odigrali tačno onako kako je vlast željela.
Jer Faćo nije uhapšen zbog ružnih riječi na račun Izetbegovića, već zbog toga što je mjesecima udarao po „Trojci“. I što im je postao nerješiva enigma.
Njegovo privođenje, zato, ima jasan politički kontekst kojim se želi neutralizovati glas koji smeta, a da se pri tome sve predstavi kao zaštita dostojanstva žene i novinarke. Dva opravdana cilja kao što su rodna ravnopravnost i borba protiv mržnje, pretvorena su u alibi za širu represiju koja treba tek uslijediti.
Ironija je u tome što je isto Udruženje BH novinari u više navrata reagovalo na targetiranje i uvrede koje su dolazile upravo od zvaničnika sadašnje vlasti.
Kada je Elmedin Konaković prozivao novinare, javno ih nazivao „plaćenicima“ i „produženom rukom opozicije“, tada su se reakcije mjerile oprezno i bez zahtjeva za hapšenje, piše etto.ba.
U javnosti su, takođe, prolazile i mnogo teže izjave od onog Dodikovog „arlaukanja hodža“, preko Nešićevih viceva o genocidu u Srebrenici, pa sve do upornog negiranja genocida od strane niza srpskih političara. Ni jedno od tih javnih poniženja nije bilo predmet ozbiljnog zanimanja tužilaštva. I upravo u toj disproporciji leži suština problema. Pravda se ne mjeri sadržajem rečenice, nego identitetom onoga ko je izgovara.
Faćo je rekao ono što svi mislimo: Politička bagra gazi narod, a pravda trhune u blatu
Zakon protiv misli
Treba zaključiti da se ovim slučajem verbalni delikt vraća na velika vrata.
A kad jednom postane normalno da se za status, video ili rečenicu završava u pritvoru, neće više biti važno ko je prvi uhapšen. Biće važno ko će biti sljedeći.
Ova „pokazna vježba“ samo je generalna proba a publika bi morala da shvati da je scena spremna za širu predstavu. U toj predstavi, svi smo potencijalni glumci ili taoci.
Posebno je upadljivo kako su Rabija i Faćo poslužili kao klasičan spin medijski mamac da se javnost zabavi perifernim sukobima, dok se pažnja skreće sa suštine, Nikšićevog spengavanja i korupcije oko tendera Vojina Mijatovića. Umjesto da se govori o sumnjivim ugovorima, napuhanim cijenama i vezama koje smrde na organizovani kriminal, fokus je prebačen na trivijalna personalna prepucavanja.
U slučaju „pokrivene novinarke“ vlast je pronašla savršen izgovor da pod plaštom zaštite dostojanstva, ozakoni tišinu. Time je bošnjačko-muslimanski faktor, svjesno ili nesvjesno, uvučen u mehanizam ušutkavanja vlastitog naroda. Na taj teren su, nažalost, stali i pojedini visoki funkcioneri iz SDA i Islamska zajednica, ne shvatajući da je verbalni delikt samo prva faza šireg plana kojim će se svaka ozbiljna kritika pretvoriti u prekršaj.
