Dok “Unsko-sanske šume” trijumfalno predstavljaju rekordne brojke i investicije, stvarnost na terenu pokazuje sasvim drugačiju sliku: neplanska sječa, selektivna transparentnost, socijalni marketing bez stvarnog učinka i alarmantna šutnja o posljedicama klimatskih promjena koje već devastiraju šumske resurse Bosne i Hercegovine.
Milioni na papiru, devastacija na terenu
U prvoj polovini godine, ŠPD “Unsko-sanske šume” bilježi 30 miliona KM prometa i dva miliona KM profita – brojke koje, same po sebi, djeluju impresivno. Međutim, ono što se krije iza ove poslovne statistike jeste pitanje po koju cijenu je taj profit ostvaren? Stručnjaci iz sektora zaštite okoliša već godinama upozoravaju na pretjeranu eksploataciju šumskih resursa, neadekvatnu obnovu šuma i minimalnu kontrolu terenskih radnika.
227 hiljada kubika posječene drvne mase za pola godine – cifra koja ne odražava održivo upravljanje, već agresivno iscrpljivanje prirodnih resursa. U zemlji bez adekvatnog federalnog zakona o šumama, u kojoj se kantonalni propisi vuku iz prošlog stoljeća, ovakvi učinci više liče na organizovani resursni pljačkaški pohod, nego na strateško i ekološki odgovorno gazdovanje.
Digitalna "lična karta" stabla – PR trik bez kontrole?
U rukovodstvu “USK šuma” se hvale digitalizacijom procesa, gdje “svako stablo ima svoju ličnu kartu”. No, ostaje pitanje ko te podatke verifikuje? Gdje je nezavisni nadzor, gdje su izvještaji javnosti dostupni u realnom vremenu? Digitalizacija bez potpune transparentnosti i civilnog nadzora ne znači ništa drugo do kozmetički pokušaj da se javnost ubijedi da je sistem pod kontrolom – dok se na terenu, prema svjedočenjima lokalnih aktivista i pojedinih insajdera, sječa odvija često bez ekoloških i etičkih kriterija.
Pogon u Sanici: socijalna demagogija umjesto sistemskog rješenja
Sanica, pogon o kojem se govori s velikim ponosom, jeste primjer tipičnog “socijalnog projekta” – pokrenutog taman toliko da posluži kao dekor u medijima. Penzioneri, boračke porodice i socijalno ugroženi dobivaju mrvice, dok se pravi tokovi novca i materijala odvijaju daleko od očiju javnosti. Ako je zaista riječ o socijalnoj misiji, gdje su javni kriteriji, pozivi i izvještaji o transparentnosti?
Kao i često u BiH, “društvena odgovornost” služi kao dimna zavjesa za prikrivanje činjenice da se iza kulisa odvija eksploatacija bez dublje brige o ekološkom i socijalnom naslijeđu.
Investicije – ali za koga?
Iako se hvale ulaganjima od četiri miliona KM, značajan dio tog novca ide u kupovinu vozila, HTZ opreme i tehnologije, a vrlo malo u realnu obnovu šuma. Održivost šumskih resursa ne osiguravaju forvarderi i harvestori, nego sadnja, njega, zaštita i dugoročan monitoring – o čemu “USK šume” govore uopšteno, bez konkretnih planova, bez datuma, bez mjerljivih ciljeva.
Saradnja sa Šumarskim fakultetom UNSA? Hvale vrijedna na papiru, ali gdje su konkretni rezultati, publikacije, istraživački nalazi? Dok se hvale ulaganjima u nauku, na terenu se suočavamo s povećanjem štetočina, erozijom tla i opadanjem kvaliteta šumskih kompleksa, posebno na područjima koja su godinama unazad bila pretjerano iskorištavana.
FSC certifikat – pečat bez sadržaja?
Da stvar bude još apsurdnija, “USK šume” se hvale FSC certifikatom – koji je, podsjetimo, samo jedan od formalnih alata u međunarodnoj trgovini drvetom. Brojne organizacije za zaštitu okoliša već godinama upozoravaju da FSC u BiH služi kao fasada odgovornosti, dok je nadzor nad njegovim sprovođenjem minimalan, a njegovo ukidanje rijetkost i u slučaju grubih kršenja standarda.
Šuma nije eksploatacijska jedinica – već temelj opstanka
Izjava direktora Harisa Koljića da “šuma mora ostati zdrava za buduće generacije” zvuči kao ironija kada se pogleda tempo sječe i pasivnost u zaštiti šumskih ekosistema. Da je briga stvarna, investicije bi bile usmjerene u sadnice, edukaciju lokalnog stanovništva, rehabilitaciju opustošenih područja, a ne samo u opremu za još bržu i agresivniju eksploataciju.
U zemlji bez zakonskog okvira, sa slomljenim inspekcijama i ignorantskim odnosom politike prema ekologiji – ovakav rast profita ne bi trebao biti razlog za slavlje, već za uzbunu.
Jer kad nestanu šume – nestat će i milioni. I posao. I budućnost.
