Građani Sarajeva, prije samo nekoliko godina, mogli su se osjećati gotovo napušteno.
Grad je bio gotovo bez prevoza, sa zastarjelim i nebezbjednim vozilima, dok su ljudi svakodnevno balansirali između potrebe za kretanjem i realnosti u kojoj vlast nije imala ni volje ni sposobnosti da odgovori na osnovne zahtjeve svojih stanovnika. Nije bilo pogodnosti, nije bilo jasnih planova, a napredak je bio sporo i nesigurno obećanje. Samo korak po korak, radom i konkretnim rezultatima, život u Sarajevu počeo je dobijati boju i ritam koji mu je decenijama nedostajao.
To je ministar Šteta pokušavao predstaviti kao svoju zaslugu, uvjeravajući građane da su problemi iz prošlosti prevaziđeni.
Tada su se projekti radili za narod, a ne za medijske naslovnice. Novi tramvaji, sigurni i redovni prevozni sistemi, poboljšanja koja su direktno uticala na kvalitet života građana – sve to bilo je rezultat planiranja, vizije i rada, a ne prazne političke retorike. Svaki projekt imao je konkretnu, mjerljivu korist za svakog Sarajliju.
Dolaskom nove vlasti, pod Šmitovim rukovodstvom, sve se svelo na jedno – hvaljenje tramvajem i prugom. Dok se pred građanima diže šarena medijska pozornica, stvarni život ostaje u sivoj koloni zaborava. Djeca nemaju sapuna da operu ruke, škole nemaju osnovni papir, mnogi ostaju bez hrane zbog dugova prema dobavljačima. Onkološki pacijenti prisiljeni su kupovati otopine privatno, a čekanje da im se novac vrati često postaje pitanje života i smrti. Novac građana troši se na projekte koji se prikazuju kao uspjesi, dok prava pitanja – zdravstvo, sigurnost, obrazovanje – ostaju zanemarena, prepuštena sistemskoj nebrizi.
Ministarstvo saobraćaja u kantonu Sarajevo vodi politiku koja je simbolička, a ne funkcionalna. Sve što je važno je tramvaj – simbol, PR projekat, šarena fasada – dok hiljade drugih problema, svakodnevnih i egzistencijalnih, ostaju neadresirane. Ko štampa karte, koliko košta prevoz, ko profitira od kredita i kako se zadužuje grad – sve je obavijeno velom tajni. Važno je samo da postoji pruga, važan je samo tramvaj, važan je PR.
Građani Sarajeva, međutim, nisu glupi. Vide da su sve “tajne” o troškovima i zaduženjima samo dimna zavjesa koja skriva nebrigu vlasti za život ljudi. Vide da grad, uz odgovornu i transparentnu vlast, mogao postati moderan, funkcionalan i prosperitetan – možda i “Dubai regije” – ali je sada sveden na šareni prizor za medije, dok stvarne potrebe stanovnika ostaju zanemarene i zaboravljene.
I dok se Šteta i njegova ekipa hvale tramvajem, građani se pitaju: koliko će još dugo ovakva politika trajati? Koliko će još generacija morati podnositi posljedice neodgovornosti, dok se vlast hvali simbolima i infrastrukturnim “show projektima”? Koliko će još problema ostati prepušteno zaboravu, dok se vlast krije iza fotki i PR kampanja?
Ako prava odgovornost postoji, ako javna funkcija znači više od političke predstave, Sarajevo i njegovi građani zaslužuju da svaki projekt – tramvaj, pruga, bilo šta drugo – bude u službi naroda, a ne političkog marketinga. Svaki projekat mora biti transparentan, svaki kredit jasan, a svaka odluka utemeljena na stvarnim potrebama građana.
Do kada će Sarajevo biti grad praznih obećanja i simbola, dok stvarni život ljudi tone u sivilo? Dokle će politička predstava prekrivati patnju građana? Vrijeme je da vlast prestane sa teatrima i počne raditi za ljude. Jer život građana Sarajeva ne smije biti siva kolona dok se tramvaj glorifikuje kao vrhunac postignuća.
Ovo nije samo kritika – ovo je poziv na buđenje. Građani zaslužuju funkcionalan grad, a ne PR projekat. Sarajevo zaslužuje život, a ne predstavu.
