Kako Ćeranić i Dodik manipulišu prijetnjama "islamskog terorizma" za očuvanje moći

Svaki put kada politički temelj na kojem stoji Milorad Dodik počinje da se ljulja pod teretom vlastitih grešaka i korupcijskih afera, javna scena Republike Srpske postaje poprište nove serije straha i panike.

Dodikovi vjerni "eksperti za sigurnost" iz Banjaluke, na čelu sa profesorom Predragom Ćeranićem, tada započinju svoju uobičajenu kampanju zastrašivanja javnosti pričama o "islamskom terorizmu" i nepostojećim prijetnjama od "vehabija". Ovaj put, Ćeranić se nije zaustavio samo na uobičajenim floskulama, već je otišao korak dalje, implicirajući da bivši pripadnici ozloglašenog odreda El Mudžahid, danas djeluju pod krinkom humanitarnih organizacija, pripremajući se za stvaranje brigade "ne daj Bože".

Ovo nije prvi put da se Ćeranić koristi senzacionalističkim narativima kako bi skrenuo pažnju javnosti sa stvarnih problema u Republici Srpskoj. Kad god se ekonomska situacija pogorša, kad korupcija izađe na vidjelo, ili kada Dodikove megalomanske ideje o odvajanju od Bosne i Hercegovine počnu da pokazuju znake slabosti, u javnosti se ponovno pojavljuju stari duhovi iz prošlosti - duhovi koji bi, prema Ćeraniću, mogli da postanu realna prijetnja za opstanak srpskog naroda.

U posljednjem intervjuu, Ćeranić je otišao toliko daleko da je tvrdio kako je postignut svojevrstan "pakt o nenapadanju" između Islamske zajednice BiH i vehabijskog pokreta, što, prema njegovom mišljenju, omogućava vehabijama slobodno djelovanje unutar Bosne i Hercegovine. I dok zvuči kao scenarij iz lošeg akcionog filma, Ćeranićeve riječi ne bi trebale biti olako shvaćene. One su proizvod strategije zastrašivanja koja ima za cilj da skrene pažnju sa stvarnih problema, u ovom slučaju korupcije, siromaštva, i političke nestabilnosti koja već duže vrijeme potresa entitet.

Vehabije kao scenski rekvizit za političke igre

U očima Ćeranića, vehabije su ništa drugo do scenski rekvizit za političke igre koje se odvijaju iza kulisa. Njegove izjave o tome kako vehabijski pokret u BiH može iznjedriti čitavu brigadu, koja će, prema njegovim riječima, nastati od bivših pripadnika odreda El Mudžahid, su klasičan primjer kako se koriste poluistine i senzacionalistički ton kako bi se postigao željeni politički efekt.

Ćeranić tvrdi da ove bivše mudžahedine sada štite maske humanitaraca, da su registrovani kao nevladine organizacije, te da rade na jačanju svoje ideološke baze dok šire uticaj u lokalnim zajednicama. To su, kako on kaže, organizacije koje "dobijaju pomoć od lokalnih zajednica" i koje "same daju pomoć socijalno ugroženima." U suštini, prema Ćeraniću, sve što ove organizacije rade jeste prikrivanje svoje stvarne namjere: da formiraju brigade koje će biti spremne da djeluju "u slučaju nužde".

Takve tvrdnje su očigledno napravljene kako bi se izazvala panika među stanovništvom, dok se istovremeno preusmjerava pažnja sa stvarnih problema poput ekonomske stagnacije, nezaposlenosti i kontinuiranog odliva mladih iz Republike Srpske. Ćeranić, svjesno ili nesvjesno, postaje oruđe u rukama političke elite koja, umjesto da rješava stvarne probleme, koristi strah kao sredstvo manipulacije.

Od "Zabiti" do ruštvenih mreža: Evolucija prijetnje prema Ćeraniću

Jedna od najzanimljivijih tvrdnji Ćeranića odnosi se na promjenu taktike vehabijskog pokreta. Prema njegovim riječima, vehabije više nisu izolovane u "zabitima" gdje su nekada boravili, daleko od očiju javnosti. Sada, kako on tvrdi, koriste moderne tehnologije poput društvene mreže Telegram kako bi privukli mlade ljude, plasirajući svoja predavanja i ideje.

Ova tvrdnja ukazuje na jednu ključnu stvar: Ćeranić i njemu slični nisu zainteresovani za suštinsku analizu stvarnih sigurnosnih prijetnji, već koriste priliku da vehabijski pokret prikažu kao nešto što je prijetnja samo po sebi, bez obzira na činjenice. Korištenje Telegrama umjesto Facebooka ili drugih društvenih mreža, prema Ćeraniću, predstavlja dokaz da su vehabije promijenile svoj modus operandi kako bi ostale neprimijećene od strane šire javnosti.

Iako je istina da se ekstremističke grupe često prilagođavaju novim tehnologijama, Ćeranićevo insistiranje na tome da se vehabije sada "maskiraju" kao miroljubivi humanitarci sugeriše da on, a s njim i politički establišment kojem pripada, želi javnosti prodati sliku o Bosni i Hercegovini kao zemlji u kojoj se skriva nevidljiva, ali smrtonosna prijetnja. Ovakva slika odgovara samo onima koji žele održati atmosferu straha i nesigurnosti, kako bi lakše opravdali vlastitu nekompetenciju i nesposobnost da riješe stvarne društvene probleme.

Šta je Sljedeće?

U zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje su tenzije uvijek na rubu, izjave poput Ćeranićevih mogu imati opasne posljedice. One ne samo da doprinose rastućem osjećaju nesigurnosti, već dodatno polarizuju ionako podijeljeno društvo. U stvarnosti, ovakve izjave su samo još jedan dokaz da političke elite u Republici Srpskoj ne prezaju ni pred čim kako bi očuvale svoju moć, čak i ako to znači stvaranje atmosfere straha i nepovjerenja među vlastitim građanima.

Milorad Dodik i njegovi "eksperti za sigurnost" poput Predraga Ćeranića nisu zainteresovani za stvarnu borbu protiv terorizma ili ekstremizma. Njihova stvarna borba je ona za očuvanje političke moći, a najbolji način da se to postigne jeste manipulacija strahom. Svaka izjava o "islamskoj prijetnji" ili "vehabijskom pokretu" treba se gledati kroz prizmu političkog oportunizma i želje za skretanjem pažnje sa stvarnih problema koji muče građane Republike Srpske.

U konačnici, pravo pitanje nije da li vehabije zaista predstavljaju prijetnju, već zašto Dodik i Ćeranić žele da vi vjerujete da je to slučaj. Odgovor leži u njihovom političkom preživljavanju i potrebi da se građani drže u stanju konstantnog straha, kako bi ih lakše kontrolisali i zadržali na vlasti. Dok se igraju s ovim opasnim narativima, stvarni problemi ostaju nerešeni, a građani, bez obzira na etničku pripadnost, nastavljaju da trpe posljedice nekompetentne i korumpirane vlasti.