Lana Ponting je imala samo 16 godina kada je 1958. godine poslana u psihijatrijsku bolnicu u Montrealu.
Tamo je, bez svog znanja ili pristanka, postala jedna od hiljada žrtava tajnih istraživanja CIA-e o kontroli uma. Danas je jedna od glavnih tužiteljica u kolektivnoj tužbi koju su podnijele kanadske žrtve brutalnih eksperimenata, a sud je nedavno odbacio žalbu bolnice, otvarajući put nastavku pravne bitke .
Lanino prvo sjećanje na Memorijalni institut Allan bio je neugodan, gotovo ljekoviti miris. "Nije mi se svidio izgled mjesta. Nije izgledalo kao bolnica", rekla je za medije iz svog doma u Manitobi. Bolnica, nekada dom škotskog brodarskog magnata, postala je njen dom na mjesec dana u aprilu 1958. godine.
Sudija je naredio da se Lana, tada 16-godišnjakinja, podvrgne liječenju zbog "neposlušnog" ponašanja. Prema medicinskoj dokumentaciji, koju je tek nedavno dobila, Ponting je bježala od kuće i družila se s prijateljima koje njeni roditelji nisu odobravali nakon što se porodica preselila iz Ottawe u Montreal. "Bila sam samo obična tinejdžerka", prisjetila se. Ali sudija ju je ipak poslao u Allan.
Provodili su tajne eksperimente kontrole uma
Jednom tamo, postala je nesvjesna učesnica tajnih eksperimenata CIA-e poznatih kao MK-Ultra. Projekat iz doba Hladnog rata testirao je efekte psihodeličnih droga poput LSD-a, terapije elektrošokovima i tehnika ispiranja mozga na ljude bez njihovog pristanka.
U projektu je učestvovalo više od 100 institucija: bolnica, zatvora i škola širom SAD-a i Kanade. U Institutu Allan, istraživač sa Univerziteta McGill, dr. Ewen Cameron, drogirao je pacijente i prisiljavao ih da slušaju snimljene poruke, ponekad i hiljade puta, u procesu koji je nazvao "istraživanje".
Dr. Cameron je natjerao Lanu Ponting da sluša isti snimak stotine puta. "Ponavljalo se iznova i iznova, ti si dobra djevojka, ti si loša djevojka", prisjetila se Ponting. Tehnika je bila oblik "psihičkog vođenja", objašnjava doktorand Jordan Torbay, koji je istraživao njegove eksperimente.
Dali su joj LSD i droge.
„U suštini, umovi pacijenata su bili manipulisani verbalnim znakovima“, kaže ona, dodajući da je Cameron također proučavao efekte tableta za spavanje, prisilne senzorne deprivacije i inducirane kome. Medicinski kartoni otkrivaju da je Ponting primao LSD, droge poput natrijum amitala, barbiturate, stimulanse, kao i dušikov oksidul, sedativ poznat kao plin za smijanje.
"Do 30. aprila, pacijentica je bila na ispitivanjima. Postala je prilično napeta i izuzetno nasilna kada joj je dat azot-oksidul, bacila se iz kreveta i počela vrištati", zabilježila je dr. Cameron u jednom od svojih kartona.
Surova istina o MK-Ultra eksperimentima prvi put je izašla na vidjelo 1970-ih. Od tada je nekoliko žrtava pokušalo tužiti SAD i Kanadu. Tužbe u SAD-u su uglavnom bile neuspješne, ali je 1988. godine kanadski sudija naredio američkoj vladi da devet žrtava plati po 67.000 dolara.
"Cijeli život se pitam šta nije u redu sa mnom"
Kanadska vlada je 1992. godine isplatila po 100.000 kanadskih dolara svakoj od 77 žrtava, ali bez priznavanja odgovornosti. Lana Ponting nije bila među njima jer, kako kaže, u to vrijeme nije ni znala da je žrtva.
Decenijama je Ponting osjećala da nešto nije u redu s njom, ali tek je nedavno saznala detalje o svom učešću u eksperimentima. Imala je malo sjećanja na ono što se dogodilo u Allan institutu, ili na godine koje su uslijedile. Na kraju se udala i preselila u Manitobu, gdje je dobila dvoje djece, s kojima je ostala bliska, a sada je baka četvero unučadi.
Međutim, kaže da je vrijeme provedeno u Allanu ostavilo posljedice za cijeli život. "To sam osjećala cijeli život, pitala sam se zašto tako razmišljam ili šta mi se dogodilo", rekla je. Cijeli život, kaže, morala je uzimati koktel lijekova kako bi se nosila s problemima mentalnog zdravlja, što pripisuje boravku u institutu, kao i noćnim morama koje je i dalje proganjaju.
"Ponekad se probudim vrišteći"
„Ponekad se probudim vrišteći usred noći zbog onoga što se dogodilo“, rekla je. Kraljevska bolnica Victoria i Univerzitet McGill odbili su komentirati slučaj zbog tužbe. Vlada je ukazala na prethodnu nagodbu iz 1992. godine, rekavši da je postignuta iz „humanitarnih“ razloga i da ne prihvataju pravnu odgovornost.
Za Lanu Ponting, tužba je prilika da konačno dobije odgovore i mir. „Ponekad sjedim u svojoj dnevnoj sobi i misli mi lutaju i mogu razmišljati o stvarima koje su mi se dogodile“, kaže ona. „Svaki put kada vidim sliku dr. Camerona, to me jako naljuti“, dodaje ona.
"Moramo osigurati da patnja ne bude uzaludna"
Iako je rad dr. Camerona postao sinonim za MK-Ultra eksperimente, Torbay kaže da njeno istraživanje pokazuje da u to vrijeme nije bio svjestan da ga finansira CIA. Njegova saradnja s američkom obavještajnom agencijom završila je 1964. godine, a ubrzo nakon toga, 1967. godine, umro je od srčanog udara.
Ali bez obzira na to da li je znao odakle novac dolazi, Torbay insistira da je morao znati da su eksperimenti koje je provodio neetični. Nada se da će se tužba nastaviti i da će žrtve dobiti pravdu. "Ne radi se o tome da se pacijentima vrati ono što su izgubili, jer to nije moguće, već o tome da se osigura da njihova patnja nije bila uzaludna, da iz ovoga nešto naučimo", zaključuje.
