Kaucija kao ulaznica za slobodu – pravda u BiH ima cjenovnik, a političari popust na sve

Sud BiH je jučer, bez trunke srama, prihvatio kauciju bivšeg ministra sigurnosti Nenada Nešića u iznosu od 1,37 miliona konvertibilnih maraka, čime mu je omogućeno da slobodno šeta, putuje, smije se i diše zrak koji su građani platili svojim plućima i džepovima.

Čovjek kojeg pravosuđe tereti za udruživanje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca, zloupotrebu položaja i primanje mita, sada se ponovo smije iz luksuznog auta, dok pravosuđe izgleda kao servis za isporuku slobode političarima na kućnu adresu.

Njegova advokatica, Senka Nožica, ponosno je objasnila da je „kaucija ponuđena u vrijednosti nekretnine“.

A narod, umoran i osiromašen, pita se: odakle mu ta nekretnina?

Od plate direktora javnog preduzeća? Od štednje? Od prodaje duše?

Ili od autoputeva koji nikad nisu završeni, tunela koji vode u ničiju zemlju i javnih nabavki koje uvijek završe u istom džepu?

Ovo nije slučaj Nenada Nešića. Ovo je presuda svima nama.

Presuda da živimo u sistemu u kojem su zakoni rulet, a sudije krupijei koji dijele pravdu onima koji nose više čipova na sto. Jer ovdje se sloboda ne dokazuje istinom, nego kvadratima – vile, stana, poslovnog prostora. U ovoj državi lopov nosi kravatu, a zatvor radnu knjižicu.

I dok hiljade radnika u rudnicima, bolnicama, školama i fabrikama jedva preživljavaju mjesec, čovjek koji je godinama sisao budžet kao vampir na infuziji — kupuje slobodu i izlazi iz sudnice s osmijehom. Ima li većeg pljuvanja u lice narodu od toga da neko opljačka milione, a onda dio tih miliona iskoristi da kupi slobodu?

Sjetimo se “malih ljudi” – onih koji nisu imali luksuz advokata, nego samo papir i olovku da napišu molbu za uslovnu. Oni koji su zatvoreni zbog neplaćenog računa, krađe hljeba, par metara drva, par konvertibilnih maraka. Za njih sistem ima mjesto. Za njih ima lisice. Za njih ima pravila.

Ali kad je riječ o političaru, onda se zakon pretvara u savitljivu traku – rasteže se, savija, mijenja, puca ako treba – sve da “ugledni funkcioner” ne bi slučajno osjetio miris zatvorske ćelije.

To nije pravda. To je organizovani zločin pod pokroviteljstvom države.

Slučaj Nenada Nešića samo je još jedna potvrda da živimo u zemlji u kojoj više ukradeš – manje odgovaraš.

U zemlji gdje su pošteni ljudi prevareni, a prevaranti nagrađeni.

U zemlji gdje je pravda slijepa samo kad treba gledati bogate.

Danas Nešić, sutra neko drugi.

Jer ko ima 1,37 miliona za kauciju, ima i sistem koji mu čuva leđa. A ko ima samo poštenje – ima dosje.

I tako, dok narod broji preživjele marke do kraja mjeseca, oni koji su opljačkali državu kupuju slobodu kao da naručuju espresso. Jer u Bosni i Hercegovini, pravda nije žrtva korupcije – ona je njen saučesnik.

I na kraju, da sve bude kristalno jasno:

Nešić nije simbol jednog čovjeka, nego ogledalo jednog trulog poretka.

Poretka u kojem ministar sigurnosti pere novac, a građani se peru od gladi.

U kojem je “državni interes” sinonim za lični profit, a “pravna država” marketinški trik.

Jer ovdje, u zemlji u kojoj se ratni profiteri pretvaraju u patriote, a mafijaši u ministre, pravda se ne sprovodi – ona se prodaje. I to na rate, bez kamate, ako imate dovoljno nekretnina.

A sad na nama je da kažemo da li nam je dosta gledanja kako nas isti ljudi godinama ponižavaju dok sjede u svojim kožnim foteljama, piju vino od 300 maraka i pričaju o „teškom vremenu“ koje su sami stvorili.

Da li nam je dosta gledanja kako se sudije i političari smiju narodu u lice. Da li nam je dosta da nam govore da „pravda dolazi“, dok mi stojimo u redovima za lijekove i pošteđene režije. Pravda ne dolazi. Pravdu moramo uzeti nazad.

Jer svaki put kad sud oslobodi jednog od njih, osuđuje nas.

Svaki put kad kaucija kupi slobodu, mi plaćamo cijenu.

Plaćamo je kroz poreze, kroz skuplju hranu, kroz bolnice bez lijekova i škole bez grijanja.

Koliko još miliona treba da ukradu da shvatimo da je ovo sistem za njih, a ne za nas?

Koliko još “Nešića” treba da prođe kroz sudove i izađe čist, dok narod tone sve dublje?

Je li vrijeme da prestanemo biti statisti u njihovom filmu korupcije, i da im pokažemo da država nije njihova privatna firma, nego naš dom. Jer ako se narod ne probudi – onda će pravda zauvijek ostati njihova robinja.

Zato zapamtimo ovo ime, ne zbog njega, nego zbog onoga što simbolizira:

Nenad Nešić – dokaz da u ovoj zemlji nije problem što se krade, nego što se za to nagrađuje.

I dok oni broje milione, mi brojimo dane do kraja mjeseca.

Ali jednom, kad taj narod digne glavu i kaže “dosta”, ni njihova vila, ni kaucija, ni sud neće moći kupiti ono što dolazi – račun za sve godine poniženja.