Deset feninga po deset feninga: kako je svakodnevna kupovina postala mali ekonomski poligon
Nekada je jedna marka značila doručak. Danas je to tek podsjetnik koliko se tiho, ali uporno, mijenja vrijednost novca u svakodnevnom životu. Kifla, simbol brzog zalogaja i „sitnice koja se ne gleda“, postala je najbolji pokazatelj tog procesa.
Cijene najobičnijih peciva više se ne mjere u markama, nego u feningima – ali upravo ti feningi, kada se saberu, prave razliku na kraju mjeseca. Obične kifle, bez sjemenki i dodataka, danas koštaju između 40 i 60 feninga, zavisno od pekare i gramaže. Ono što je nekad bilo „uzmi dvije-tri bez razmišljanja“, sada se uzima s kratkim mentalnim proračunom.
Posljednje poskupljenje, iako na papiru skromno – deset feninga – izazvalo je više pažnje nego što bi se očekivalo. Ne zbog iznosa, nego zbog poruke. Jer kada poskupi nešto što kupujemo svaki dan, to se ne doživljava kao izolovan potez, već kao nagovještaj onoga što slijedi.
U jednoj od većih pekarskih proizvodnji, čiji su proizvodi prisutni gotovo svuda, potvrđeno je da su cijene od sredine januara korigovane naviše. Objašnjenja nema mnogo, a ni potrebe – građani su već navikli da se „mala“ poskupljenja rijetko pravdaju, ali se uvijek osjete.
U sarajevskim pekarama slika je šarena. Neke tvrde da cijene kifli nisu dirane mjesecima, druge priznaju da su hljeb i sendviči već „otišli gore“ za 20 ili 30 feninga. Sve djeluje kao da sistem testira granicu strpljenja – koliko još može stati u riječ „sitno“.
Zanimljivo je kako su se promijenile i navike kupaca. Kupovina više nije usputna radnja, već mala strategija. Ljudi obilaze više prodavnica, pamte cijene, prate akcije i međusobno se obavještavaju kao da je riječ o rijetkom ulovu.
„Kad vidim sniženje, zovem redom da javim“, kaže jedna Sarajka, priznajući da se posebno reaguje kada je riječ o hrani. Akcijske cijene danas ne znače samo uštedu, nego i osjećaj male pobjede nad svakodnevnim poskupljenjima.
I dok većina cijena ide prema gore, rijetki primjeri pojeftinjenja izazivaju gotovo nevjericu. Snižene cijene pojedinih vrsta hljeba dočekuju se s oprezom – prvo se gleda gramaža, pa rok, pa tek onda cijena. Povjerenje je, čini se, skuplje od kifle.
Na kraju, problem nije u deset feninga. Problem je u tome što se ti feningi gomilaju, neprimjetno, ali uporno. I dok plate ostaju gotovo iste, svakodnevna potrošnja se pretvara u stalno prilagođavanje, odricanje i računanje.
Kifla je možda mala stvar, ali u zemlji gdje se život sve češće mjeri „od akcije do akcije“, ona je postala simbol jedne veće priče – priče o tome kako sitnice prve pokažu da nešto ozbiljno ne štima.
