Za ultra-bogate i super-poznate, uobičajena terapija nije dovoljna, oni posećuju luksuzne klinike koje se posvećuju samo njima.
Klijenti se dijele u dvije grupe: one rođene bogate i one koji su bogatstvo stekli kao odrasli, kažu psihijatri. Priče su razne.
Luksuzna klinika za rehabilitaciju Paracelzus nalazi se u blizini jezera u Zurichu. Pogled sa prozora na plavu vodu i bijele vrhove Alpa koji obećava trenutno podmlađivanje, čistotu blisku svjetlost.
Klinika nudi i složenije tretmane po cijeni od 95.000 do 120.000 švicarskih franaka sedmično za tipičan boravak od šest do osam sedmica.
Klinika Paracelzus dobila je ime po švicarskom fizičaru iz 16. stoljeća koji je vjerovao, za razliku tada zastupljenog mišljenja, da one koji pate od mentalnih bolesti nije zaposjeo đavo, već da zaslužuju humani tretman.
Klijenti su obično članovi porodica sa Bliskog istoka, samouki milijarderi, poznati glumci ili sportske zvijezde odnosno problematična djeca svih ovih tipova bogataša koje su naslijedili njihovo bogatstvo i teret koji ide uz to.
Novinarka Guardiana Sofi Elmhirst, koja se smjestila u jedan od ovih apartmana kako bi intervjuisala osoblje, iznosi detalje boravka iz prve ruke. Dobro obučene medicinske sestre, doktori, administracija i nutricionisti pojavljuju se iz svake sobe sa osmijehom kakav imaju ljudi svjesni svrhe kakva se često nazire na licima sveštenstva i psihoterapeuta, ili bilo koga ko vjeruje da ima pristup istini koja ublažava bol.
Iza njih stoji Jan Gerber, izvršni direktor, sa svilenim šalom oko vrata koji zrači kontrolisanom srdačnošću osobe koja je napravila uspješan posao lječeći povjerljivu patnju super-bogatih.
U stopu ga prati Pavel Movlik, partner. To je čovjek koji je zaradio milione u hedž fondovima u svojim 20-im, a zatim je podlegao višegodišnjoj zavisnosti od kokaina i alkohola. Boravio je na više rehabilitacija, a nakon tri mjeseca dubokog psihološkog rada u Paracelzusu, otkrio je da je njegova svrha života da pomaže ljudima poput njega.
Po jedan milijarder na lječenju
Tipični klijenti Paracelzusa žive obično u jednoj od nekoliko velikih kuća, čak i palata. Dolaze u Zurich na posebnu vrstu tretmana, poznatu kao "rehabiltacija za jednog klijenta" ili "jedan klijent u određeno vrijeme", zbog čega grad ima svjetski renome među ultra-bogatima.
Osim Paracelzusa, u Zurichu se nalazi i Kushant Palata odakle koncept ovakvog pristupa potiče.
Za razliku od drugih poznatih rehabilitacionih centara kao što su "Medovs" u Arizoni, "Beti Ford" u Kaliforniji i "Priori" u Britaniji, na klinikama u Zurichu, klijenti se ne viđaju međusobno niti dolaze u bilo kakav kontakt. Ovdje nema grupne terapije, nema zajedničkog prostora.
Klijenti ostaju u svojim vilama ili apartmanima i imaju svog vozača, kuhara, batlera i terapeuta, kao i seanse sa timom od 15 do 20 psihijatara, doktora, sestara, učitelja joge, masera, nutricionista, hipnoterapeuta i terapeuta za traume koji poslije svakog sastanka izvještavaju jedni druge o zdravstvenom stanju pacijenta.
Iako možda tri ili četiri klijenta odsjedaju u različitim rezidencijama na klinici u istom trenutku, njihovi rasporedi su napravljeni tako da je utisak da su sami u fokusu čitave klinike. Osim osoblja, niko nikad neće saznati da su tu.
To, priča Gerber, mora tako da bude. Nije da je patnja super-bogatih komplikovanija od one drugih ljudi. Oni imaju drugačije probleme, kao što su "iznenadno bogatstvo" ili veliko nasljedstvo, ali anksioznost, depresija, zavisnost i poremećaj ishrane nisu tipični samo za ovu populaciju.
"Svi koriste alkohol ili drogu, samo što je za bogate njihova droga skuplja", kaže doktorka Ana Erat, ljekar u Paracelzusu.
Umjesto zavisnosti od jeftine votke, oni troše hiljade dolara sedmično na kokain, na primjer.
Čak i u tom slučaju, tvrdi Gerber, redovna terapija nije dovoljna za oporavak. Klijenti su često svjetski poznata lica i žele punu diskreciju. Ali iza želje za privatnošću, ekstremno bogatstvo ima čudan efekat distance.
"Ako stavite milijardera u grupu sa ljudima dobrostojeće srednje klase, oni neće moći da se zbliže", kaže Gerber. Oni nisu kao mi ostali, njihove živote i mentalitet promijenilo je njihovo bogatstvo, dodaje.
U Zurichu je i zalazak sunca skup. Planine i jezero daju joj zlatni odsjaj koji blista i na nakitu u dizajnerskim izlozima u Banhofštrase i na netaknutim bijelim jedrima čamaca na jezeru. Troškovi života u Zurichu su najviši u Švicarskoj i šesti u svijetu.
"Zlatna obala“ se proteže izvan grada niz jezero. Na kraju puta koji vodi do obale nalaze se plaže gdje dadilje dovode djecu da se igraju, a muškarci plivaju prije nego što vjerovatno odu kući da provjere svoja ulaganja. Tu je i zatvoren zamak Algonkuin u koji se Tina Tarner povukla 2009. Očigledno, kada ode u lokalni supermarket, niko se ne okreće za njom.
Zurich je dobro mjesto gdje bogati i slavni mogu da se u miru sakriju, zahvaljujući, kako je rekao jedan žitelj, "jedinstvenoj neuzbuđenosti Švicaraca“.
U obližnjem naselju Kusnaht, nalazi se kuća Karla Junga, velika krem vila u kojoj je psihoanalitičar proveo veći dio života.
Prije stotinak godina, Jung je liječio američkog bizsnismena Roulanda Hazarda III od alkoholizma nekoliko mjeseci. Pošto je ponovo počeo da pije, Jung mu je rekao da će se oporaviti samo ako doživi neku vrstu spiritualnog buđenja.
Kao odgovor, Hazard je potražio društvo evangelističkih hrišćana pod nazivom Oksfordska grupa, prestao je da pije, a zatim je postao mentor starom prijatelju tokom njegove borbe s alkoholizmom. Ovaj stari prijatelj je, potom, bio mentor Bila Vilsona, koji je 1935. godine osnovao udruženje Anonimni alkoholičari.
Prva klinika po principu "jedan klijent u jednom trenutku" osnovana je u Zurichu 2009. godine. Osnovali su je Kristin Merceder i Lauel Monkhaus koji su riješili da se posvete pomaganju prijatelju alkoholičaru. Umjesto da ga upute u poznatu kliniku za rehabilitaciju, našli su mu stan, svoju rezervnu spavaću sobu pretvorili u sobu za konsultacije i doveli učitelja joge.
Merceder smatra da je dnevni tretman fokusiran na jednog klijenta efikasniji od uobičajenog zajedničkog pristupa u nekoj javnoj ustanovi, ali to zahtjeva više rada. Njen sin Jan Gerber osjetio je šansu. Pošto je diplomirao na školi ekonomije u Londonu, radio je kao finansijski konsultant za investicione banke, i osnovao nekoliko kompanija uključujući kliniku za plastične operacije muškaraca u Zurichu. Znao je navike veoma bogatih ljudi, kao i njihove probleme. Znao je da su mnogi od njih spremni da plate, piše Guardian.
Zajedno su osnovali Kusnaht Palatu 2011. godine. Uspjeh su donijele lične preporuke. Mustafa Hamod koji je tu nekad radio kao posrednik za bliskoistočnu klijentelu, kaže da je jedan Saudijac tu poslao troje svoje djece koja su patila od zavisnosti ili depresije. Na početku rada klinike, oko 70 odsto klijenata dolazilo je iz Saudijske Arabije, Emirata, Kuvajta i Egipta.
Poznati kod kuće, mnogi klijenti su išli u inostranstvo da izbegnu "sramotu" i spreče otkrivanje njihove bolesti. Mnogi su dolazili i više puta.
