Mustafa Bajtarević bio je ugledni efendija koji je cijeli svoj radni vijek proveo služeći u džematu Mošćanica, nadomak Zenice. Kao imam i odgajatelj, ostavio je dubok trag među generacijama mladića i djevojaka koje je podučavao vjeri, moralu i odgovornosti prema zajednici. Za mnoge je bio učitelj, savjetnik i oslonac, čovjek smirenog glasa i jasne riječi.
Međutim, iza te javne slike krio se život ispunjen teškom, tihom boli. Od 1992. godine Mustafa Bajtarević živio je s nadom da će pronaći posmrtne ostatke svoga sina Osmana, šehida Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ta potraga trajala je decenijama i postala je njegova lična borba, vođena u tišini, dovi i strpljenju.
Tokom tih godina učinjeni su brojni napori kako bi se došlo do istine. Uključene su službe za potragu za nestalim osobama, vođeni su razgovori s ljudima koji su tada radili na tim procesima, ali uprkos svemu, kosti njegovog sina nikada nisu pronađene. Mustafa efendija nikada nije tražio pažnju javnosti, niti je svoju bol pretvarao u optužbe ili proklinjanja. Nosio ju je dostojanstveno, oslanjajući se na vjeru.
Iza šehida Osmana ostali su njegova supruga Fata i sin Amar Bajtarević, danas ugledan građanin ove zemlje. Zajedno su dijelili nadu da će Mustafa za života pronaći ono što je tražio, makar kako bi svome sinu mogao obilježiti mezar.
Mustafa Bajtarević iza sebe ostavlja i kćerku Fazilu te unuka Amera. Njegov život svjedoči o snazi vjere, strpljenja i tihe borbe koju su nosili mnogi roditelji u Bosni i Hercegovini nakon rata.
Vjera da će se otac i sin ponovo sresti na boljem mjestu bila je Mustafina najveća utjeha. Njegova priča ostaje podsjetnik na cijenu slobode, na neizmjernu roditeljsku bol i na dostojanstvo s kojim se ona može nositi.
