Ideja zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u entitetu Republika Srpska dugo je predstavljana kao nužan odgovor na političku dominaciju SNSD-a. Okupljanje oko Pokreta za državu trebalo je ponuditi model saradnje koji nadilazi stranačke razlike u interesu zaštite povratnika, državnih institucija i političkog pluralizma u RS-u.
Operativni teret tog projekta nosili su ljudi na terenu. Koordinacija, kampanja, dogovori među strankama – sve to zahtijeva kompromis i povjerenje. U tom procesu, SDP je imao svog zaduženog koordinatora za RS, Vojina Mijatovića, što je bila njihova unutrašnja odluka i odgovornost.
Međutim, ono što je presudilo sudbinu cijelog projekta nije se desilo u kampanji – nego nakon izbora. Odluka SDP-a da uđe u vlast sa SNSD-om u Vladi RS faktički je razorila smisao zajedničkog probosanskog nastupa. Time je poslana poruka biračima da je predizborno jedinstvo bilo taktičko, a ne principijelno opredjeljenje.
Zanimljivo je, međutim, kako se odgovornost za taj rasplet u javnosti selektivno raspoređuje. Umjesto da se analizira politička odluka ulaska u vlast sa SNSD-om, fokus je prebačen na one koji su pokušavali očuvati zajednički blok. Tako se stvara pogrešna slika o uzrocima neuspjeha i obeshrabruju budući pokušaji saradnje.
Istovremeno, na državnom nivou svjedočili smo situaciji u kojoj je mandat za sastav Vijeća ministara povjeren kandidatkinji HDZ-a, čime je SNSD-u omogućen povratak u izvršnu vlast i pristup ključnim državnim mehanizmima. Ta odluka je predstavljena kao institucionalna nužnost, bez ozbiljne političke rasprave o dugoročnim posljedicama.
Ako želimo graditi ozbiljnu političku kulturu, tada principijelnost mora vrijediti jednako za sve. Ne može se jedne optuživati za „neprincipijelne dogovore“, dok se isti obrasci na višem nivou predstavljaju kao državnički potezi bez alternative.
U FBiH je normalno da 12 stranaka funkcioniše i nastupa zajedno bez problema, dok se u RS-u takav model udruživanja i zajedničkog nastupa ni ne razmatra, a kamoli da se podrži.
Najveću cijenu takvih dvostrukih standarda plaćaju probosanski birači u RS-u. Njima se najprije ponudi ideja zajedništva, a zatim im se poruči da je ono bilo privremeno i uslovno. To direktno utiče na povjerenje i motivaciju za buduće političko organizovanje.
Zato je važno hladno i precizno postaviti pitanje:
Ko je donio odluke koje su promijenile politički kurs – i zašto se odgovornost za te odluke različito tretira? Zašto je Bošnjacima kriv Vojin jer ih je prepustio SNSD-u a nije Bećirović koji je učinio istu stvar? Ako je to bio stav SDP kako onda objasniti da se amnestiraju od odgovornosti u FBiH a u RS odgovornost svaljuju na potpredsjednika stranke koji je pomogao u jedinstvenom nastupu i pokušavao sačuvati taj blok?
Bez tog razgovora, teško je očekivati novi ozbiljan pokušaj zajedničkog nastupa u RS-u. A bez zajedničkog nastupa, teško je očekivati promjenu političke realnosti u tom entitetu.
Nije normalno da u FBiH ide 12 stranaka lagano i sve je divno a u RS se to ne smije ni pomislit
