Kada je u naselju Dobrinja potvrđeno više slučajeva zaraze leptospirozom – bolesti koju prenose glodari – građani Kantona Sarajevo po prvi put su čuli za ovaj termin, ali su vrlo brzo shvatili da je riječ o ozbiljnoj prijetnji. Epidemija je proglašena, a iz Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo stigla je informacija koja je dodatno uznemirila javnost: deratizacija javnih površina i objekata nije provedena posljednje dvije godine.
Razlog? Tehnička birokratija, žalbe na tenderski proces i, naravno, potpuno odsustvo sistemske odgovornosti. Dok su se institucije prepisivale čija je dužnost reagovati, glodari su zauzimali javni prostor, a sada i zdravlje ljudi.
Danas, nakon što je strah zavladao, kamioni za odvoz smeća su naglo pojačali rad, a nadležni požurili s izjavama za medije – kao da sve funkcioniše besprijekorno. Ali, naglo probuđena briga za javnu čistoću dolazi prekasno i samo je rezultat panike. Vizualni haos oko kontejnera u mnogim naseljima godinama je bio jasan indikator propadanja gradskog sistema higijene.
Sistemskih odgovora, međutim, nema. Iako su kantonalne vlasti obavezne finansirati deratizaciju, dozvoljeno je da rokovi istekne, tenderi propadnu, a alarm se ne oglasi – sve do trenutka kada se bolest pojavi među građanima.
Pritom, odgovornost nije samo kolektivna, već i individualna. I dok se neodgovorni građani često s pravom prozivaju zbog smeća i nereda, vlast je propustila učiniti ono što se očekivalo – uspostaviti red putem zakona i kontrole.
Još 2021. godine usvojen je nacrt zakona o komunalnoj policiji. Taj zakon je trebao donijeti vidljivu i prisutnu komunalnu inspekciju na terenu, 24 sata dnevno, sa vozilima, dronovima, edukativnim akcijama i kažnjavanjem onih koji narušavaju javni red. Zakon je zaboravljen. S njim su propali i planovi za 16 službenih automobila, kombije, opremu i stvaranje sistema koji bi spriječio nelegalne deponije i haos u komunalnom sektoru.
Jednako zaboravljeno ostalo je i famozno „umivanje grada“, simbolični potez koji je aktuelna vlast najavljivala na početku mandata kao pokazatelj svoje predanosti javnom prostoru. Od toga nije ostala ni metafora, a kamoli konkretna mjera.
Danas je Sarajevo grad u kojem se ne zna „ko kosi, a ko vodu nosi“. Grad u kojem se institucije oglašavaju tek kada bolest zakuca na vrata. Sistem koji ne prepoznaje prevenciju, već reaguje tek kad dođe do štete. A tada je – po pravilu – već kasno.
