Ko je zaista pucao u „Pandi“ i zašto Vučić šuti? Godinama krivili Albance, a istina nikada nije otkrivena.
Masakr u pećkom kafiću „Panda“ 1998. godine bio je jedan od brutalnih zločina. Dvojica maskiranih napadača ubili su šest mladića: Zorana Stanojevića (18), Ivana Radevića (24), Ivana Obradovića (15), Vukotu Gvozdenovića (16), Svetislava Ristića (18) i Dragana Trifunovića (18). Teško ranjeni su Vladimir Lončarević (18), dok su lakše povrede zadobili Mirsad Šabović (34) i Nikola Rajović (18). Napadači su se zatim povukli u obližnje dvorište Gimnazije „Sveti Sava“ i nestali u noći.
Srbija je tada odmah za zločin optužila pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), koristeći taj narativ kao još jedan dokaz „albanskog terora nad srpskim narodom“. Porodice ubijenih su godinama živjele u uvjerenju da su njihovi sinovi stradali od ruke „terorista“, dok su zvaničnici režima Slobodana Miloševića koristili ovaj masakr kao argument za pooštravanje represije nad Albancima na Kosovu.
Međutim, šokantni preokret dogodio se tek decenijama kasnije. Aleksandar Vučić, tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Srbije i šef Biroa za koordinaciju službi bezbjednosti, 2013. godine izjavio je da Albanci nisu počinili ovaj zločin. Njegove riječi u emisiji „Teška reč“ na TV Pink bile su zagonetne:
"Zločin u ‘Pandi’ nisu počinili Albanci kako smo to do sada vjerovali. Javnost će biti zgrožena kada se bude otkrila istina."
Od tada je prošlo više od decenije, ali Vučić nikada nije otkrio ko je ubio mladiće u „Pandi“. Postavlja se ključno pitanje – šta krije srpska država i zašto se Vučić boji istine?
Državna tajna ili strah od reakcije?
Ako, kako je Vučić rekao, Albanci nisu odgovorni za zločin, to znači da je Srbija godinama lagala vlastite građane. Ko je onda pucao u mladiće? Da li su to bile osobe povezane sa srpskim bezbjednosnim službama?
Postoje sumnje da je masakr u „Pandi“ bio namješteni zločin, koji je trebao poslužiti kao izgovor za još žešću represiju nad Albancima na Kosovu krajem 1998. godine. Tadašnje službe bezbjednosti, pod kontrolom Miloševićevog režima, imale su praksu insceniranja napada kako bi opravdale vojne akcije. Ova taktika poznata je kao "false flag" operacija, kada vlast sama organizuje zločin i za njega optužuje protivnike.
Upravo to je ono što Vučić nikada nije smio da kaže – jer bi priznavanje ove teorije značilo da je država Srbija ubila vlastite građane radi političke propagande.
Zašto Vučić šuti?
Ako su zaista pripadnici srpskih službi odgovorni za „Pandu“, to bi značilo da se iza tog zločina kriju ljudi koji su i danas dio srpskog političkog i bezbjednosnog aparata. Otkrivanje njihovih imena bi ozbiljno ugrozilo strukture moći u Srbiji, a možda i samog Vučića.
Njegova izjava iz 2013. godine može se posmatrati kao pokušaj da pusti probni balon – da vidi kako će javnost reagovati na mogućnost da iza zločina stoji država. Međutim, kada je shvatio koliko bi to moglo biti opasno za njega i njegov režim, priča je naglo zaustavljena.
Da stvar bude još gora, formalna istraga o ovom slučaju pokrenuta je tek 2016. godine, gotovo 18. godina nakon zločina. Ali ni tada nije donijela nikakve rezultate. Umjesto toga, priča je ponovo gurnuta pod tepih.
Kome odgovara šutnja?
Ovaj slučaj pokazuje koliko su srpske bezbjednosne službe ostale netaknute od Miloševićevog vremena. Mnogi ljudi koji su 1998. godine radili u službama danas su i dalje aktivni u državnim strukturama. Ako bi se saznalo da su oni organizovali „Pandu“, to bi značilo potpuni krah srpskog narativa o Kosovu i ozbiljne političke posljedice za Vučića.
Zato on šuti. Jer istina o ovom zločinu nije samo pitanje pravde za ubijene mladiće, već pitanje opstanka njegovog režima.
Dok Vučić šuti, porodice žrtava i dalje nemaju odgovore. Umjesto istine, dobili su decenije laži i manipulacija. Jedno je sigurno – što duže traje tišina, to je jasnije da u njoj leži najveća državna tajna Srbije.
