Kada je Antonio Costa, novi predsjednik Evropskog vijeća, sletio u Sarajevo, činilo se da je donio više nade nego realnih instrumenata. Stigao je kao vatrogasac koji treba da gasi požare koji bukte decenijama. No, umjesto da naiđe na teren spreman za gašenje krize, zatekao je političku pozornicu na kojoj domaći glumci igraju već viđene uloge – bez trunke samokritike, ali sa obiljem međusobnih optužbi.
U zgradi Predsjedništva BiH, Costa se susreo s tročlanim kolektivnim šefom države, institucijom koja bi, bar formalno, trebala simbolizirati zajedništvo. U stvarnosti, radi se o političkoj konstrukciji u kojoj članovi sjede za istim stolom, ali svaki za svojim nacionalnim rokovnikom. Umjesto jedinstvene poruke gostu iz Evrope, BiH je ponudila već uhodani cirkus: Cvijanović je napala Schmidta, Bećirović je napao Dodika, Komšić je, izgubljen kao uvijek, citirao rečenicu staru dvadeset godina. Costa je otišao sa porukom zabrinutosti, ali i sa jasnom slikom jedne duboko dezintegrisane države, čiji lideri govore više o krivici nego o rješenjima.
U pozadini Costinog dolaska, odvija se politički triler koji sve više poprima oblik sigurnosne krize. Milorad Dodik i njegovi saradnici već mjesecima javno ismijavaju državu – i što je najgore, to rade nekažnjeno. Dvostruko Interpolovo odbijanje potjernice protiv Dodika nije samo diplomatska bruka, već i ilustracija potpune nekompetentnosti institucija. Kao šlag na tortu, SIPA-in "pokušaj" hapšenja u Lukavici više je podsjećao na lošu humorističku seriju nego na ozbiljnu akciju. Četvorica starijih inspektora, bez jasnog plana i podrške, trebala su privesti najzaštićeniju osobu u RS-u? Javnost je ostala uvrijeđena, a država – dodatno ismijana.
Vrhunac institucionalne degradacije desio se nedavno u kasarni "Kozara" u Banjoj Luci. U inat naredbi ministra odbrane Zukana Heleza, Dodik, Stevandić i Višković ušetali su na vojnu lokaciju i bili pozdravljeni od generala Kneževića. Treći pješadijski puk Oružanih snaga BiH time je de facto pokazao da ne djeluje po komandama državnih vlasti, već po nalozima iz Laktaša. Ako to nije sigurnosna kriza, šta jeste?
Danas, gotovo trideset godina od Dejtona, BiH više liči na zamrznuti konflikt nego na zemlju u tranziciji. OHR, institucija koja je trebala biti privremeni štit, postala je trajni respirator za državu koja nikako da prodiše vlastitim plućima. Iako je Christian Schmidt više puta intervenisao u pravcu očuvanja ustavnog poretka, domaći lideri više vremena provode napadajući njega nego gradeći bilo kakvu budućnost.
Međunarodna zajednica sve više diže ruke. Posljednja sjednica Vijeća sigurnosti UN-a otkrila je koliko je BiH skliznula sa radara globalne politike. Osim nekoliko jasnih osuda iz Evrope, najznačajniji signal bio je izuzetno mlako izlaganje američkog predstavnika – poruka da Washington više ne planira investirati ni živce, ni resurse u bh. sapunicu. BiH ostaje u nadležnosti EU, institucije koja, ruku na srce, jedva uspijeva ugasiti vlastite unutrašnje požare.
No, šta kada ni EU više ne bude imala strpljenja? Šta kada umjesto Coste više niko ne bude želio dolaziti u Sarajevo da se fotografiše s domaćim liderima koji ne znaju ni osnovna pravila zajedničkog života?
Krivce za ovu krizu nije teško prepoznati. Oni su sjedili za stolom s Costom. Oni su prečesto gledali prema Beogradu, Zagrebu, Moskvi – a premalo prema svojim građanima. Oni su svoje mandate posvetili nacionalnim narativima i partijskim podjelama, zaboravljajući da je funkcija vlasti – služiti javnom interesu. U tom zaboravu, BiH je izgubila i smisao i smjer.
Na kraju, kao hladan tuš, ostaje stih Bore Đorđevića: “Na Zapadu ništa novo, na Istoku stare priče.” Samo što BiH nije ni Zapad, ni Istok – već teritorija na kojoj priče nikako da postanu nova poglavlja.
