Dok obični građani Republike Srpske svakodnevno žive u nesigurnosti, dok policija često kasni ili izostaje kada je najpotrebnije, bivši predsjednik Milorad Dodik uživa u privilegiji koju MUP RS uporno skriva od javnosti.
Iako mu je Centralna izborna komisija nedavno oduzela mandat, Dodik i dalje ima posebno obezbjeđenje – ali niko ne želi reći kada je to rješenje doneseno, niti po kojem pravnom osnovu.
Zvaničan odgovor Ministarstva unutrašnjih poslova je sve samo ne jasan: „Mjere posebnog obezbjeđenja preduzimaju se u skladu sa uredbom i izvršenom bezbjednosnom procjenom.“ Formalna i suhoparna fraza, bez datuma, bez obrazloženja, bez informacija da li je Vlada RS uopće obaviještena o tome da bivši predsjednik uživa u statusu privilegovane osobe.
Pitanja koja javnost postavlja – i koja MUP uporno izbjegava odgovoriti – šokantna su u svojoj jednostavnosti: Zašto Dodik ima obezbjeđenje, a bivši predsjednici poput Mirka Šarovića, Dragana Čavića i Rajka Kuzmanovića nemaju? Ko odlučuje ko zaslužuje zaštitu, a ko ne? Da li se radi o stvarnoj procjeni rizika ili o političkom kalkulisanju privilegija?
Uredba na koju se MUP poziva definira ko po pravilu ima pravo na posebno obezbjeđenje: predsjednik i potpredsjednici Republike, član Predsjedništva BiH iz RS, predsjednik Narodne skupštine, predsjednik Vlade RS, ministar unutrašnjih poslova i direktor policije. Na mjestu rada, posebno obezbjeđenje može imati i predsjedavajući Savjeta ministara BiH.
Ali Dodik, bivši predsjednik, u tu definiciju formalno ne spada. Ipak, uredba ostavlja prostor za „diskreciono pravo“: mjere posebnog obezbjeđenja mogu se preduzimati i prema drugim ličnostima kada bezbjednosne okolnosti to zahtijevaju. Problem je što MUP nikada nije objasnio: koje to bezbjednosne okolnosti čine Milorada Dodika „posebnom ličnošću“? Kada je ministar donio rješenje o njegovoj zaštiti i da li je o tome obaviještena Vlada RS?
Sve ukazuje na jednu poražavajuću istinu: u Republici Srpskoj postoji tajni režim privilegija, gdje zakon i pravila ne vrijede jednako za sve. Dok građani i bivši političari moraju čekati transparentne procedure, Dodik uživa u privatnom režimu policijske zaštite, gotovo kao da je država njegov lični servis.
Ovo nije samo pitanje bezbjednosti – ovo je pitanje političke moći. Dodik, bivši predsjednik, i dalje koristi državu da štiti sebe, dok politički rivali i obični građani nemaju isti luksuz. U ovom sistemu, zakon ne određuje ko je zaštićen – politički utjecaj i bliskost sa vrhom vlasti određuju sve.
Jasno je da ovakva praksa šalje poruku: u Republici Srpskoj zakon je selektivan, zaštita je privilegija, a moć nad državnim aparatima omogućava pojedincima da nadmaše samu državu. Dodik se ne kreće kroz grad – on prolazi kroz svojevrsnu „privatnu teritoriju“, gdje policija postaje produžena ruka njegove političke dominacije.
Dok građani traže odgovore, MUP RS i Vlada ćute, dopuštajući da privilegije postanu norma, a transparentnost izuzetak. U zemlji koja se diči vladavinom prava, privilegije bivšeg predsjednika pokazuju da zakon u praksi vrijedi samo za odabrane.
Ukratko: u RS ne postoji samo selektivna primjena zakona – postoji privatni režim bezbjednosti za političke elite, gdje je Milorad Dodik na vrhu piramide. I dok se on vozi kroz grad sa policijskim detaljima, obični građani i bivši lideri ostaju nezaštićeni, prisiljeni da posmatraju kako se privilegije koriste kao politički instrument, dok im se „pravo na zaštitu“ samo obećava – ali nikada ne isporučuje.
