Ko će uhapsiti Dodika: Potjernica na čekanju, a Evropska unija bere plodove svojih pogrešnih odluka
U Bosni i Hercegovini odavno više ništa nije slučajno. Svaka kriza ima svoj datum, ime i prezime, ali i vrlo precizan geopolitički kontekst. Najnoviji ciklus političkog haosa, koji potresa ovu napaćenu zemlju, izbio je nakon opštih izbora 2022. godine. Tada je Milorad Dodik brutalno pogazio volju građana i izveo izborni inžinjering kakav nije zabilježen ni u najmračnijim poglavljima poslijeratne bh. istorije.
Podsjećanja radi, ti izbori su obilježeni neregularnostima, neobjašnjivim prekidima brojanja glasova i skandaloznim potezima tadašnjeg Centralnog izbornog povjerenstva, koje je Dodiku praktično poklonilo funkciju predsjednika Republike Srpske. Najintrigantniji su ostali oni famozni sati neposredno prije proglašenja rezultata, koji i danas ostaju enigma. Gdje su tada bili ključni ljudi izbornog procesa i ko im je diktirao završne odluke — pitanje je na koje nikada nismo dobili odgovor.
Zapadni blagoslov za izbornu pljačku
Iako su domaći građani protestovali, a opozicija u RS-u pokušala osporiti rezultate, međunarodna zajednica je odigrala svoju standardnu igru. Države EU su promptno priznale Dodikovu pobjedu, dok su Sjedinjene Američke Države neko vrijeme taktizirale, da bi se na kraju pridružile evropskoj liniji, očito procijenivši da im je korisnije imati kompromitovanog i ucjenjivog lidera u Banjaluci nego još jedan politički vakuum u BiH.
Christian Schmidt, visoki predstavnik, koji danas predstavlja simbol neefikasnosti međunarodne zajednice u BiH, tada je sramno konstatovao da je bilo “manjih tehničkih problema”. Time je otklonjen svaki pokušaj revizije izborne krađe, a bh. društvo gurnuto u novu, još opasniju krizu.
Šta je Dodik tada ponudio Zapadu da mu progleda kroz prste, ostaje tajna. Jasno je samo da bez velikih obećanja, koja su vjerovatno uključivala stavove o Kosovu, NATO putu BiH i unutrašnjem uređenju zemlje, ne bi dobio zeleno svjetlo da nastavi sa svojim planovima. Vrijeme je, međutim, pokazalo da je Dodik slagao sve kojima je nešto obećao.
Sistem “mrkve i štapa” koji više ne funkcioniše
Nakon izborne pljačke, Dodik je krenuo u otvoreni obračun s državom BiH, koristeći parlament RS-a kao poligon za usvajanje antiustavnih zakona. Njegova namjera bila je jasna — proizvesti disfunkcionalnost sistema, a potom tražiti “sagovornika” na međunarodnoj sceni koji bi mu ponudio izlaz i omogućio da u paketu političkih kompromisa sačuva fotelju.
Igra “Jovo nanovo” koju Dodik godinama uspješno vodi — napravi haos, pa nudi pregovore kao rješenje — ovoga puta se izjalovila. Niko na Zapadu, uprkos brojnim pokušajima i lobiranjima, nije želio prihvatiti njegovu “mrkvu”. EU birokratija u Bruxellesu, iako premrežena Dodikovim lobistima, ostala je gluha na njegove poruke.
Dodik je faktički već odvojio RS unutar granica BiH, a donošenje novog entitetskog ustava bio bi čin definitivnog otcjepljenja. Međutim, iako se zakoni usvajaju, njihova implementacija se svjesno sabotira. Nema ukidanja Suda i Tužilaštva BiH na teritoriji RS, SIPA još uvijek djeluje, a famozni Visoki sudski i tužilački savjet RS-a nije ni osnovan.
Sve su to mamci koje Dodik nudi kako bi postao “dio rješenja”, ali niko ih ne prihvata. Zapad ga je, čini se, pustio da se sam uguši u političkom mulju koji je proizveo.
Potjernica kao lakrdija pravne države
Posebno tragikomična je situacija s pravosudnim procesima protiv Dodika. Sud BiH mu je izrekao prvostepenu presudu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, osudivši ga na godinu dana zatvora i zabranu obavljanja funkcije. Raspisana je i centralna potjernica, ali njeno postojanje je očigledno samo formalno, jer na nju ne reaguje ni policija RS-a, ni državne agencije.
Bez sumnje, ovakvo ponižavanje pravnog sistema ne bi bilo moguće da i u vrhu međunarodne zajednice nema onih koji još uvijek kalkulišu. Dodik je i dalje na udaru zbog korupcijskih afera, poput one u vezi s luksuznom vilom, ali sve ostaje u fazi istraga, bez konkretnih ishoda.
Zapaljive poruke i evropski šamar
Evropska unija se danas suočava s posljedicama vlastitih kompromisa. Podsjetimo, njemačka ministarka Anna Loehrmann nedavno je u Banjaluci dočekana uz uvrede i prijetnje, što je otvoreni akt diplomatskog skandala. EU se sad pravi nevještom, prebacujući odgovornost na bh. institucije, iako je upravo ona decenijama investirala u bezbjednosne agencije koje su očigledno nesposobne da djeluju.
I dok Evropa sjedi skrštenih ruku, čekajući da bh. vlasti urade posao za koji im je dala desetine miliona eura, pitanje se sve glasnije postavlja: Ko će uhapsiti Milorada Dodika?
Odgovor je, nažalost, i dalje isti — niko. Jer potjernica bez volje da se sprovede nije ništa drugo do parče papira. A država bez snage da provede vlastite zakone nije ništa drugo nego simulacija suvereniteta.
Ako EU misli spasiti vlastiti obraz na Balkanu, moraće se uključiti direktno, bez kalkulacija, jer tikve koje je sadila s Dodikom, mogle bi je vrlo skupo koštati. I BiH i EU, ako već nije kasno.
