U zemlji apsurda, gdje ni fizika ni logika ne važe, politička elita Bosne i Hercegovine ponovo je pronašla način da se javnosti predstavi kao spasitelj demokratije – dok zapravo spašava samo vlastite funkcije.
Najnoviji politički igrokaz stiže iz srca državnog Parlamenta: potpisivanje sporazuma između tzv. “druge” i “treće” trojke – i vlasti i opozicije, koji, kada se saberu, ne čine ni parlamentarnu većinu. Ukratko – manjina je odlučila da bude vlast. Ili još gore – da glumi vlast.
Devet stranaka, uključujući sarajevsku Trojku (SDP, NiP, Naša stranka), takozvanu banjalučku opoziciju (SDS, PDP, Liste Nebojše Vukanovića) te političke ostatke kao što su NES, BHI Fuada Kasumovića, Naprijed Šemsudina Mehmedovića i samozvani Savez za pravdu i red, sročili su platformu za "pozitivne zakone". Negativne zakone, kako kažu, još neće. Kao da u zemlji razorenoj sistemskom korupcijom, političkim klijentelizmom i urušenim institucijama, iko može sebi priuštiti luksuz čekanja.
Ovaj opskurni "pakt o ničemu" ima 19 ruku u Predstavničkom domu, dok za bilo kakvu ozbiljnu zakonodavnu akciju treba – 22. Dakle, manjina koja nije u stanju skupiti većinu, odlučila je da potpiše vlastiti papir o važnosti – vlastite važnosti. A da sve bude tragikomičnije, njihova kolektivna nemoć još je vidljivija u Domu naroda, gdje broje samo četiri delegata – pola od potrebnog minimuma za bilo kakvu odluku. Ni kvoruma nemaju bez dobre volje HDZ-a i SNSD-a, koje tobože žele poslati u opoziciju.
I sad dolazimo do suštine ovog cirkusa. Opozicija iz Republike Srpske, na čelu s SDS-om i PDP-om, obavezala se da neće tražiti smjenu aktuelnog saziva Vijeća ministara. Šta to znači? Da su se, u suštini, dogovorili s vlastima – ne da nešto mijenjaju, već da se ništa ne mijenja. Zauzvrat, sarajevska Trojka obećava da će pokušati smijeniti SNSD-ove ministre Košarca i Amidžića – za što nemaju ni mehanizme ni podršku, jer ni HDZ ne da saglasnost dok se ne usvoji "njihov" izborni zakon.
Dakle, svi su sretni. SNSD i HDZ ostaju netaknuti. Konaković, Ćudić i Forto mogu na press konferencijama pričati bajke o evropskom putu i borbi protiv etnonacionalista, dok u isto vrijeme učestvuju u održavanju tog istog sistema na aparatima. Najtragičnije od svega – opozicija iz RS-a ne želi sarađivati s opozicijom iz Federacije. Ne, njima je bliža "evropska" vlast iz Sarajeva – koju su konstruisali i blagoslovili zapadni ambasadori, i koja je do jučer koalirala s Dodikom.
Ali, zašto uopće potpisivati nešto što ništa ne mijenja? Odgovor je jednostavan: zbog Elmedina Konakovića i Sabine Ćudić. Konaković mora ostati ministar, makar pod šatorom – jer je njegov imidž "evropskog lidera" jedino što mu je ostalo. Sabina Ćudić, pak, mora održati narativ da je srušila SNSD, iako je njena politika više pomogla Dodiku nego mu naštetila. Ovaj papir – ova platforma – nije nikakav novi politički front. To je paravan. Dimna zavjesa. Balon od sapunice koji služi jedino političkom preživljavanju par mediokriteta.
A da paradoks bude još veći – jedina realna smjena koja se može sprovesti jeste ona Marinka Čavare iz HDZ-a, člana Kolegija Predstavničkog doma. Za to postoje ruke – ali ni Konaković ni Nikšić to ne smiju. Jer bi diranje u HDZ značilo rušenje vlasti u Federaciji BiH, a to ne dolazi u obzir. Nerminu Nikšiću je važnije da ostane premijer – makar cijela država propala – nego da se uspostavi dosljedna i suštinska promjena.
U konačnici, svi učesnici ove političke farse imaju istu agendu: zadržati fotelju, očuvati lažnu sliku stabilnosti i dočekati naredne izbore uz dovoljno resursa za kampanju. Narod, zakoni, reforma, odgovornost – sve su to pojmovi koji postoje samo u saopćenjima i spinovima. U stvarnosti, to je koalicija za ništa. Koalicija manjine protiv promjena. Koalicija očaja koja se prodaje kao nada.
I da zaključimo – nije problem što političari lažu. To je očekivano. Problem je što sve češće potpisuju sporazume u kojima priznaju da ne planiraju uraditi – baš ništa. Je li to novi standard "evropskog puta"? Ili samo put u još dublju sramotu?
