Gradonačelnik Stoca Stjepan Bošković retroaktivno ukinuo sopstvenu odluku o dodjeli parcele za muslimansko groblje, dok istovremeno na "državnom zemljištu" niču solarna polja s blagoslovom vlasti.
U još jednom bolnom podsjećanju na institucionaliziranu diskriminaciju u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH, tačnije u gradu Stolac, gradonačelnik Stjepan Bošković je poništio odluku koju je lično potpisao prije nešto više od godinu dana – onu kojom se Bošnjacima ovog grada dodjeljuje parcela za izgradnju harema i gasulhane.
Radi se o zahtjevu Medžlisa Islamske zajednice Stolac, podnesenom još 14. marta 2023. godine, na osnovu kojeg je Bošković 7. juna iste godine odobrio dodjelu zemljišta. No, gotovo godinu dana kasnije, 17. jula 2024, Bošković poništava svoju odluku, pravdajući se da se radi o “državnom zemljištu” kojim “može raspolagati isključivo država Bosna i Hercegovina”.
Prema njegovom obrazloženju, neke katastarske čestice koje su bile predviđene za izgradnju harema i gasulhane – definirane su kao oranice, a sveukupno zemljište navodno spada u državnu imovinu. Ovu zakonsku logiku Bošković, očigledno, primjenjuje selektivno, jer ista ta “državna zemlja” već godinama poslužuje kao poligon za unosne solarne projekte u Komanju brdu, Crnićima, Poplatu, Pješevici, Trijebnju...
Dvostruki standardi
Odluka Boškovića otvara niz pitanja, a najvažnije od njih glasi: da li su državna zemljišta u Stocu dostupna samo onima koji će ih komercijalizirati, pretvoriti u megavate i novac, dok se za osnovnu potrebu jedne vjerske zajednice – mjesto za ukop mrtvih – postavlja institucionalna barijera?
Ako je zemljište bilo "državno", kako je mogao donijeti odluku o dodjeli prije godinu dana? Ako nije znao pravni status zemljišta – kako je postao gradonačelnik? Ako jeste znao, zašto ga to nije spriječilo da ga dodijeli tada, a sada ga “otkriva” kao razlog za povlačenje? Ako pak postoje drugi razlozi, kakvi su oni i koga zapravo Bošković štiti?
Ovdje se ne radi o papirologiji niti o čestici koja je zaboravljena u nekom katastarskom registru. Radi se o duboko ukorijenjenom sistemskom negiranju prava jednom narodu – Bošnjacima, da imaju osnovne uvjete za ispraćaj i ukop svojih mrtvih u gradu gdje su stoljećima živjeli i gdje su u posljednjem ratu masovno ubijani i protjerivani.
Čovićeva podrška – nastavak politike segregacije
Nimalo slučajno, svega nekoliko sati nakon objave ove sramne odluke, u Stocu se pojavio lider HDZ-a BiH Dragan Čović, koji je uz osmijehe i tapšanja po ramenima poslao poruku da je "Stolac središte politike koju provodimo u Bosni i Hercegovini".
Ako je ova odluka dio te politike – onda znamo gdje živimo.
Ako je zabrana ukopa mrtvih politika “dobrobiti za sve žitelje Stoca” – onda je jasno ko su “žitelji”, a ko su nepoželjni.
Ako su solarna polja “napredak”, a muslimanski mezar “problem” – onda je to zvanična poruka Bošnjacima u ovom dijelu Hercegovine: vi ovdje niste dobrodošli, ni živi ni mrtvi.
Pravo na grob – pravo na dostojanstvo
Ovaj čin nije samo administrativna glupost. On je i pravna farsa i ljudska sramota. Bošnjacima se ne osporava biznis, investicija, izgradnja – osporava im se pravo na kraj. Na mezar. Na molitvu nad mrtvima. Na gasulhanu, kojom bi dostojanstveno ispratili svoje najmilije.
A ako je solarna energija važnija od vjerskog dostojanstva, ako je investitor svetinja, a mrtvi višak, onda je Stolac zaista simbol politike – ali politike etničkog inženjeringa, institucionalnog nasilja i poniženja.
Bošnjaci Stoca i cijele BiH ne traže privilegije. Traže pravo da žive dostojanstveno. I da umru dostojanstveno. Ako se i to pravo mora moliti, čekati, poništavati i “preispitivati” – onda je jasno da pravna država u BiH još nije ni na aparatima. Ona je već sahranjena. Ali bez gasulhane.
