Posjeta ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića Prištini, gdje je na poziv predsjednice Kosova Vjose Osmani učestvovao na Međunarodnom forumu o ženama, miru i sigurnosti, izazvala je niz političkih reakcija i otvorila važno pitanje dosljednosti vanjske politike Bosne i Hercegovine.
Ambasada Srbije u BiH uputila je oštro reagiranje, izražavajući, kako navode, „duboku zabrinutost“ zbog susreta ministra Konakovića s predstavnicima kosovskih vlasti.
U zvaničnom saopćenju objavljenom na društvenoj mreži X, ambasada podsjeća da Bosna i Hercegovina ne priznaje jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, te ističe da „bilo kakvi koraci koji podrazumijevaju razvoj odnosa s privremenim institucijama samouprave u Prištini mogu se smatrati odstupanjem od zvanične politike BiH, potencijalnim ugrožavanjem regionalne stabilnosti, te jednostranim potezima koji narušavaju povjerenje i saradnju u regionu.“
Srbija, kako se dalje navodi u saopćenju, dosljedno zagovara dijalog kao jedini način rješavanja otvorenih pitanja, uz insistiranje na „striktnom poštovanju međunarodnog prava i normi“. Ambasada podsjeća da je prema Ustavu Srbije, Kosovo i Metohija sastavni dio Republike Srbije, „što, prema njihovim tvrdnjama, predstavlja i zvaničnu poziciju Bosne i Hercegovine“.
„Izražavamo nadu da će institucije BiH razjasniti okolnosti ove posjete, koja je realizovana suprotno zvaničnoj poziciji BiH o jednostrano proglašenoj nezavisnosti Kosova, te potvrditi svoju opredijeljenost zajedničkim principima koji doprinose miru i stabilnosti u regionu“, zaključuje se u saopćenju.
Ova izjava dolazi u trenutku kada se Bosna i Hercegovina, kao država sa složenom unutrašnjopolitičkom strukturom, suočava s rastućim pritiscima da definiše jasan i jedinstven vanjskopolitički kurs. Konakovićeva posjeta Prištini, iako organizovana u kontekstu međunarodnog foruma, de facto ima političke implikacije koje su prepoznate u regionalnim diplomatskim krugovima.
Pitanje sada nije samo da li je ministar prešao okvir institucionalnih ovlaštenja, već i da li BiH, kao država u kojoj se odluke o vanjskoj politici donose konsenzusom Predsjedništva, ima mehanizme koji sprječavaju ili sankcionišu politička odstupanja od zvaničnih pozicija. Takođe, ova situacija testira i kapacitete zemlje da balansira između svojih unutrašnjih političkih interesa i međunarodnih očekivanja, naročito u kontekstu evropskih integracija i stabilnosti Zapadnog Balkana.
Ostaje da se vidi da li će uslijediti zvanična reakcija Predsjedništva BiH ili nadležnih parlamentarnih tijela, te hoće li posjeta Konakovića Prištini pokrenuti dublju raspravu o legitimnosti samostalnog djelovanja šefova izvršne vlasti na međunarodnoj sceni mimo jasnog političkog konsenzusa unutar zemlje.
