Objava konkursa za izbor direktora Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine ponovo je aktuelizirala pitanje transparentnosti i pravičnosti pri zapošljavanju u institucijama javnog sektora.
Javnost je uznemirena, a stručna zajednica zabrinuta – jer se čini da su konkursni kriteriji pisani tako da odgovaraju tačno određenom kandidatu, umjesto da omoguće ravnopravnu šansu najkvalifikovanijima.
Posebnu pažnju izazvao je način na koji su definisani obrazovni uslovi. Prema tekstu konkursa, kandidati moraju imati diplomu iz jedne od sljedećih oblasti: orijentalna filologija s Filozofskog fakulteta, bosanski jezik i književnost s Fakulteta humanističkih nauka, hrvatski jezik i književnost s Filozofskog fakulteta, ili srpski jezik i književnost s Filološkog fakulteta.
Zapanjujuće je, međutim, da se među poželjnim obrazovnim profilima nije našao studij historije – disciplina koja je, po svim logičnim i stručnim standardima, izuzetno relevantna za rukovođenje arhivskom institucijom. Time su automatski isključeni brojni diplomirani historičari i arhivisti, čime je ograničen izbor potencijalno kompetentnih kandidata. Ovaj potez izazvao je sumnju da konkurs ne teži izboru najboljeg kandidata, već potvrdi statusa quo.
Aktuelni direktor Hajrudin Ćuprija, prema dostupnim informacijama, savršeno odgovara upravo ovako postavljenim kriterijima. Diplomirao je orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, potom i bosanski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka. Uz to, završio je i Islamski pedagoški fakultet te postdiplomski studij na Fakultetu islamskih nauka. Iako je njegova biografija respektabilna, problem nastaje onda kada se kriteriji konkursa u tolikoj mjeri poklapaju s njegovim obrazovnim profilom da djeluju kao da su za njega i pisani.
Konkurs, osim obrazovanja, traži i najmanje sedam godina radnog iskustva, položen stručni arhivistički ispit, poznavanje engleskog jezika i rada na računaru – uvjete koje Ćuprija, kao već dugogodišnji direktor ove institucije, gotovo sigurno ispunjava. I upravo tu leži suština problema – da li je konkurs stvarno otvoren, ili je njegovo raspisivanje tek forma kojom se legalizuje ostanak trenutnog rukovodioca?
Institucije poput Arhiva Federacije BiH imaju ključnu ulogu u očuvanju historijskog pamćenja i kulturne baštine zemlje. Zato je od izuzetne važnosti da njihovim čelima budu ljudi izabrani na temelju stručnosti, znanja i iskustva, a ne na osnovu unaprijed prilagođenih kriterija. Kada se uslovi konkursa svjesno oblikuju tako da isključe čitave kategorije stručnjaka, šalje se poruka da je proces zapošljavanja u javnom sektoru daleko od poštenog.
U državi u kojoj se stalno govori o potrebi profesionalizacije javne uprave, ovaj konkurs otvara ozbiljna pitanja o stvarnim namjerama donosilaca odluka. Ako su konkursi samo proceduralni koraci za potvrdu postojećih imenovanja, onda se radi o manipulaciji sistemom, a ne o njegovom unapređenju.
Ostaje da se vidi hoće li nadležne institucije reagovati i ispitati opravdanost ovako uskih i specifičnih uslova konkursa. Jer ako ovakva praksa prođe bez odgovora, rizikujemo da selektivnost i netransparentnost postanu standard, a stručnost i jednakost – izuzeci.
