Dok Mostar i dalje nosi rane rata, gradonačelnik Mario Kordić koristi luksuzne sale Mepas Malla i proslave Dana nezavisnosti Izraela kao pozornicu za vlastiti politički performans.
Na događaju, koji je organizirao izraelski biznismen Amir Gross Kabiri, okupila su se najviša državna i entitetska lica, uključujući Borjanu Krišto i Lidiju Bradaru, svi spremni na fotografije i javne čestitke,dok obični građani Hercegovine žive u gradu gdje je svakodnevna diskriminacija i društvena nepravda pravilo, a ne izuzetak.
U svom govoru Kordić je, naravno, ponavljao floskule o “dolinama smrti”, ratnim stradanjima i važnosti dijaloga, uz pozivanje na mir i obnovu povjerenja među ljudima. Plemenito na papiru, ali groteskno u stvarnosti. Dok izgovara moralističke lekcije, šuti o sistemskoj diskriminaciji Bošnjaka u vlastitom gradu. Djeca Bošnjaka idu u škole bez osnovnih uslova, pristup zapošljavanju je selektivan, a gradski resursi i investicije su pretežno u rukama drugih etničkih skupina. Svaki njegov govor o “miru i suživotu” u ovom kontekstu zvuči kao politički performans za publiku, dok stvarni problemi građana ostaju potpuno ignorisani.
Ironija i licemjerje su zastrašujući. Kordić čestita Izraelu na nezavisnosti i postignućima, dok istovremeno gleda kako palestinski narod strada, kako narod gazi koji umire od gladi pod izraelskom čizmom, dok međunarodna zajednica i političke elite slave i tapšu po ramenima. Svaka njegova riječ o pravdi i miru, u tom kontekstu, pretvara se u praznu frazu.
Dok poziva na “pravedan i trajni mir” i naglašava važnost sigurnosti, Kordić zanemaruje vlastiti grad i sopstvene građane. Mostar je grad u kojem politička predstava i simbolični govori zamjenjuju stvarne akcije, gdje Bošnjaci, najbrojniji stanovnici, prolaze kroz “doline smrti” institucionalne diskriminacije, dok grad propada pod teretom promašenih politika, korupcije i političke inertnosti.
Ovaj događaj je savršen primjer grotesknog raskoraka između riječi i djela. Dok gradonačelnik drži moralističke govore i čestita Izraelcima, Mostar tone u stagnaciju, infrastrukturalni kaos i socijalnu nepravdu. Gdje god se podiže reflektor i fotoaparati, mir i dijalog postaju šminka na licu gradskog licemjerja.
I dok Kordić priča o obnovi povjerenja, Bošnjaci u Hercegovini gledaju kako se njihova prava ignoriraju, njihova djeca odrastaju u marginaliziranim školama, a građani bore sa svakodnevnim problemima – od neispravnih komunalija do nepostojanja adekvatne gradske strategije. Svaka njegova rečenica o dijalogu i toleranciji dobiva groteskni prizvuk licemjerja – jer pravi mir i pravda ne mogu se graditi riječima na luksuznim svečanostima, dok narod umire u stvarnosti.
U međuvremenu, narodi Palestinske teritorije žive pod neprekidnom represijom, u uslovima gladi, bombardovanja i ekonomske izolacije. Dok političke elite Mostara čestitaju Izraelu na njegovoj “sigurnosti i postignućima”, Palestinci se gaze izraelskom čizmom, a svijet se pretvara da to nije ni problem. Kordić, kao i mnogi drugi, koristi tu nepravdu kao dekoraciju za svoje govore o miru, dok stvarni problemi ljudi ostaju potpuno neadresirani.
Ova paradoksalna predstava jasno pokazuje kako političari koriste moral i međunarodne proslave kao paravan, dok vlastiti grad i obični ljudi trpe. Dok Kordić dijeli lekcije o miru i suživotu, Bošnjaci u hercegovini trpe diskriminaciju, marginalizaciju i socijalnu nepravdu, a Palestinci ginu pod represijom. Razlika između simbolike i stvarnosti nikada nije bila očiglednija: tribina u mall-u puni se riječima, dok stvarni život ljudi pod nogama političara ostaje nevidljiv i zaboravljen.
Mostar je sinoć pozdravio Izrael, ali ignorisao vlastitu stvarnost. Dok gradonačelnik diže moralne lekcije i drži govore o dijalogu, narod u njegovom gradu pati, a narod u Palestini gazi pod izraelskom čizmom.
Svaka njegova rečenica o pravdi i miru zvuči prazno, dok svakodnevna realnost građana i dalje nosi težinu zaborava, nepravde i nasilja.
