Kantonalne vlasti u Sarajevu proteklih dana pokušale su “riješiti problem” čišćenja grada kroz upošljavanje stotinu ljudi u KJKP Rad na period od samo dva mjeseca. Na prvi pogled, inicijativa zvuči kao korak ka boljoj organizaciji gradskih službi i većoj efikasnosti preduzeća. U stvarnosti, ova kampanja otkriva duboko ukorijenjene probleme u funkciji javnih službi i sistemu socijalnih beneficija u Bosni i Hercegovini.
Zadatak organizovanja ovog privremenog zapošljavanja povjeren je Službi za zapošljavanje Kantona Sarajevo. Direktorica Službe ponosno je isticala da su svi resursi usmjereni na “pozivanje nezaposlenih građana i obavještavanje o mogućnosti zaposlenja u KJKP Rad”. Ipak, rezultati su poražavajući: nakon dva dana, prijavilo se svega deset osoba, a sedam od njih je istog dana odustalo.
Ovaj nesklad između očekivanja i stvarnosti jasno pokazuje da sistem u BiH već decenijama funkcioniše po potpuno pogrešnim principima. Javne službe za zapošljavanje, umjesto da služe kao posrednici između tržišta rada i nezaposlenih, pretvorene su u administrativne aparate čija jedina funkcija često jeste kontrola beneficija zdravstvenog osiguranja. U praksi, mnogi nezaposleni se evidentiraju ne da bi našli posao, nego da bi održali pravo na zdravstvenu zaštitu.
I tu leži srž problema: dok građani i dalje očajnički traže stvarnu zaposlenost, zavodi i službe služe kao birokratska “kućica za benefite”. Svaki pokušaj da se istinski pokrene privreda i omogući radna aktivnost sudara se sa sistemskim interesom održavanja statistike nezaposlenih i privilegovanih mjesta za partijsku administraciju.
Precizni podaci o nezaposlenosti u BiH, stoga, ostaju gotovo nemogući za utvrditi. Građani koji odlaze u inostranstvo ili rade na crno i dalje se vode kao nezaposleni. Sistem evidentiranja tako ne odražava realnu sliku tržišta rada, već stvara lažnu sliku o “kontrolisanoj nezaposlenosti”.
Osim što obesmišljava koncept zapošljavanja, ovaj model uništava kredibilitet javnih službi i pretvara ih u beskorisne institucije koje samo održavaju budžetski teret. Svaki pokušaj reforme ili efikasnije upotrebe resursa nailazi na zid interesa: dok se stvarni posao ne isplaćuje i ne reguliše, javne službe nastavljaju da funkcionišu kao sredstvo za stabilizaciju privilegija i kadrovskih pozicija unutar političkih stranaka.
Dok Sarajevo pokušava na brzinu angažovati desetak radnika za čišćenje grada, građani plaćaju cijenu decenijske nesposobnosti i institucionalnog nepotizma. Privremeni ugovori, birokratska simulacija zapošljavanja i lažni benefiti samo dodatno produbljuju krizu – pokazujući da, u BiH, i kada postoji volja da se nešto uradi, sistem i dalje iznova zaustavlja svaki stvarni napredak.
Bosna i Hercegovina ovdje ne stoji samo statično, ona se sustavno vraća unazad: svaki pokušaj pokretanja realnog rada za građane udavi se u mreži beskorisnih statistika, lažnih prava i političke manipulacije. Dok se vlasti igraju sa stotinama radnih mjesta na papiru, stvarni posao i dalje nestaje u labirintu administrativnog nečinjenja.
