Bosanskohercegovačka javnost ponovno je u stanju šoka nakon vijesti da Radislav Krstić, prvi komandant vojske RS-a osuđen za genocid u Srebrenici, traži prijevremeno puštanje na slobodu.
Iako je pravda jednom rekla svoje, osuđujući Krstića za nezamislive zločine, danas se suočavamo s njegovim "pokajanjem," koje više izgleda kao iznuđen čin nego iskrena želja da se prizna zločin i olakša patnja porodica žrtava.
No, da li iko uistinu vjeruje u iskrenost ovog priznavanja? Da li nas njegov ‘pokajnički’ ton može razuvjeriti u ono što znamo – da je pravda za genocid u Srebrenici već previše puta ponižena izigravanjem sistema i lažnim žaljenjem? Krstić ne izgovara svoje priznanje kao čin osvješćene duše; on se obraća kao ratni zločinac kojem su godine i zatvorske rešetke jedini motiv da "prizna" svoje zlodjelo.
Licemjerno pokajanje bez iskrenosti
Krstić je priznao genocid, no izostanak odgovornosti očigledan je u svakom retku njegovog pisma. I kao da smo se svi već navikli na ovaj ciklus – priznanje u zatvoru, negiranje nakon izlaska. Ovaj obrazac postaje sve očitiji kroz primjere Biljane Plavšić i Marija Kordića, koji su svoje kajanje zaboravili čim su zakoračili na slobodu. Kad-tad će ovaj ‘pokajnik’ također stati pred okupljene sljedbenike, negirajući zločin i podržavajući kulturu laži koju su njegovali decenijama.
Čak i danas, umjesto da Krstić traži oprost kroz konkretne akcije – otkrivanje mjesta masovnih grobnica i detalja o premještanju tijela, on koristi jezik žrtve: "neće mi vjerovati." Neće, Radislave. Jer samo pokajanje u praznim riječima, bez suštinskog djelovanja, ne donosi pomirenje ni oprost. Žrtve genocida i preživjele majke Srebrenice poručuju mu da u ime pravde progovori o sudbinama ubijenih, da vrati dostojanstvo kostima koje još uvijek leže zakopane u tajnosti. Ali Krstić to neće učiniti – jer nije sposoban za istinsko pokajanje.
Gdje su bh. političari dok Krstić ponižava pravdu?
Dok Krstićeva pisma pristižu na međunarodne stolove, bosanskohercegovački političari nastavljaju da šute. Zar je moguće da niko od njih ne vidi potencijal ove situacije da se jasno i snažno progovori protiv negatora genocida? Gdje su lideri koji bi trebali koristiti Krstićevo priznanje da razotkriju lažnu propagandu i podvale međunarodnim tijelima? Umjesto toga, politička elita kao da nema ni snage ni volje da iskoristi ovaj momenat kako bi konačno osramotila politike negiranja koje su odavno uzurpirale istinu i pravdu.
Zar je teško, gospodine i gospođe političari, iskoristiti ovaj dokaz u međunarodnim diplomatskim pregovorima? Da li je teško predati Krstićevo priznanje svakom međunarodnom savezu i svakoj ambasadi koja se nije mogla usuditi nazvati genocid pravim imenom? Vaše tiho odobravanje ovog šutljivog konsenzusa uvreda je za žrtve genocida i za pravdu kojoj su se nadali.
Krstićevo priznanje mora biti više od jeftinog paravana; ono može postati ključ za borbu protiv revizionizma. Svaka međunarodna organizacija, svaka "neutralna" država koja je birala suzdržanost pred istinom o genocidu, treba biti upoznata sa ovim dokumentom, sramotom koja je dovoljan razlog da se konačno suoče sa istinom. Da li će Krstićeve riječi išta promijeniti u svijesti onih koji su glasali protiv Rezolucije o genocidu? To zavisi od toga hoće li bh. političari konačno uzeti pravdu u svoje ruke i odlučiti se boriti, ne riječima nego djelima.
Priznanje koje treba koristiti u obrazovanju i pravosuđu
I na kraju, ostaje nam jedno pitanje – hoće li ovo priznanje uopšte biti iskorišteno na način koji će utjecati na generacije koje dolaze? Hoćemo li ga uključiti u udžbenike, u naučne i pravosudne materijale, kako bi mladi razumjeli dubinu tragedije koja se desila? Bez iskrenog suočavanja sa prošlošću, ostavljamo prostor da se povijest ponovi.
Krstićevo priznanje, ma koliko bilo licemjerno, mora postati oružje istine, jer ne možemo sebi priuštiti luksuz kratkog pamćenja.
