Već mjesecima Elmedin Konaković, samoproglašeni reformator, u javnosti pokušava glumiti državnika dok tone pod teretom vlastitih afera, pogrešnih odluka i očitog političkog kukavičluka. Iako je uspio izazvati Bakira Izetbegovića na televizijski duel, taj potez se pretvorio u bumerang — jer je umjesto hrabrog izazivača isplivao lik nesigurnog budžetskog aparatčika koji se boji otvorenog odmjeravanja snaga.
Bakir Izetbegović je odbio njegov poziv na TV obračun uz poruku da bi Konaković prvo trebao “razgovarati s tužiteljima” o aferama i narko-novcu u vlastitoj stranci. Time je lider SDA istovremeno iskoristio trenutak da javno nagovijesti vlastitu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH i da pozove Konakovića da i on uđe u ring.
Umjesto da pokaže odlučnost i spremnost, Konaković je panično odgovorio: hvali Denisa Bećirovića i “predlaže” da upravo on ponovo bude kandidat, pravdajući to njegovim međunarodnim vezama. Na prvi pogled – džentlmenski gest. Na drugi – priznanje da se boji direktnog odmjeravanja snaga sa ozbiljnim protivnicima.
Brojke govore same: Izetbegović je na izborima dobijao preko 200.000 glasova, dok je Konakovićev maksimum pet puta manji. Iza kulisa, poznato je da upravo ovaj “komplementarni” ministar najružnije govori o Bećiroviću, dok ga javno uzdiže u nebesa – klasičan primjer licemjerja.
Strah od tužilačkih istraga i gubitka fotelje
Konakovićev politički refleks više liči na pokušaj samoodbrane nego na iskrenu brigu o državi. Svjestan da ga obrađuju barem dva ozbiljna tužilaštva, on bježi od svakog rizika koji bi mogao ubrzati njegov pad. Istovremeno, sve glasnije se govori da iza javnih prozivki Izetbegoviću stoji samo želja da prikrije vlastiti neuspjeh, slabe rezultate i aferama opterećenu karijeru.
Njegovi pokušaji da “reformiše” NiP pretvorili su se u šaradu — brod koji tone ne spašavaju kozmetičke promjene, nego promjena kapetana. No, Konaković zna da odlazak iz politike znači povratak u sivilo: od propalog sportiste i ugostitelja do neuspješnog direktora koji je uništio nekada ponosni evropski brend KK Bosna. Bez budžetske plaće ostaju mu samo kućne puzzle koje je slagao dok je u pandemiji bježao od odgovornosti, dok su drugi spašavali građane, ljekare i privredu.
I dok se zaklinje u demokratske vrijednosti, Konaković u praksi pokazuje totalitarne reflekse — pokušava naređivati medijima, političkim protivnicima, pa čak i nevladinim organizacijama. Umjesto da podnese ostavku nakon što se njegovo ime dva puta direktno našlo u izvještajima State Departmenta o kršenju ljudskih prava, on sve svaljuje na “zlonamjerne novinare”. Međutim, snimci njegovih javnih istupa, koje su vidjele stotine hiljada ljudi, demantovali su ga i pred domaćom i pred međunarodnom publikom.
Gdje će završiti brbljivi ministar?
Ako se ne kandiduje, Konakoviću prijeti političko samoubistvo. Ako pokuša – suočiće se sa brutalnim porazom. U oktobru naredne godine moglo bi biti jasno hoće li se naći na birou rada ili će, kakvom kompenzacijom, spasiti još jedan mandat i nastaviti parazitski život na budžetu. Najgori scenario za njega – i vjerovatno najrealniji – jeste potpuni izgon sa političkog igrališta i povratak košarci na amaterskom nivou u lokalnoj dvorani.
Jedno je sigurno: Konakovićeva strategija da se krije iza Bećirovićevog imena i da hrabrost glumi pred kamerama ne može sakriti činjenicu da se boji otvorene utakmice. Jer kada dođe trenutak da zaista uđe u politički ring, ovaj “pričalica kantonalnog nivoa” više nema ni publiku ni rezultat.
