Nekada je bilo bitno imati "zanat u rukama". Mladi su provodili godine učeći ga i spremajući se za to konačno zvanje majstora. Sada nedostaju majstori svih struka - električari, vodoinstalateri, bravari, moleri, keramičari, metalci, a nema ni dovoljno vozača, kuhara, mesara, pekara.
Mladi ljudi nerado odlaze na zanate, a oni koji su ga kroz praksu dobro “ispekli”, odlaze u zemlje Evropske unije gdje je majstora još manje. Dualno obrazovanje samo djelimično riješava ovaj problem.
– Svaki zanat je isplativ, kao što znaju i stariji da su nekada zanatlije bili najbogatiji ljudi, pa se polako to vrijeme vraća. Evo preporuka za mlađe da treba da rade i treba da se opredijele da uče neki zanat – poručuje keramičar.
Pedagog se, takođe, oglasio na ovu temu.
– Nigdje, nema ih, neće da rade, ne žele. Mislim da im je naporno da se bave tim poslom i da ih nisu naučili ni roditelji, a možda ni mi da mogu da zarade dobar novac radeći ta zanimanja za koja se školuju. Rade neke lakše poslove, kladionice, kafići.
Postoje i zanati koje mogu da da obavljaju i osobe sa zdravstvenim teškoćama i smetnjama u razvoju, kao što su pekari, cvjećari, vrtlari, pomoćni kuvari, knjigovesci. Njih školuje srednja zanatska škola u Beogradu, a zapošljavaju društveno odgovorne firme.
Nedostaju i majstori opšte prakse.
To su nekada bili domari ili kućni majstori. Ovi majstori su obavljali sitne popravke u kući kada se na primjer pokvare šarke na vratima ili plakarima, rasuše stolice koje bi trebalo zagitovati, promijeniti gumicu na česmi koja kaplje ili izbušimo rupu za sliku.
Mnoge prodavnice posljednjih godina isporučuju namještaj u dijelovima, pa ko nema vješte ruke i dobar alat, ima veliki problem dok pronađe nekog ko će mu sklopiti namještaj.
