U srcu Evrope, u 21. stoljeću, Sarajevo se suočava s pojavom bolesti koja se u uređenim društvima smatra gotovo iskorijenjenom – leptospirozom. Riječ je o ozbiljnoj zaraznoj bolesti koju prenose glodari, najčešće putem urina, a koja može imati teške posljedice po zdravlje, uključujući i smrtni ishod. Ova zoonoza, koja se ne prenosi s čovjeka na čovjeka, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine širi se gotovo neopaženo, bez ikakvog upozorenja građanima od strane nadležnih institucija.
Zaraza je izbila u sarajevskoj općini Novi Grad, tačnije u naselju Dobrinja, gdje su se građani u velikom broju počeli javljati ljekarima zbog visoke temperature, jakog umora i poremećenih nalaza krvi koji su ukazivali na upalne procese i oštećenja jetre. Iako su simptomi bili očigledni, bolest je neko vrijeme ostala nedefinisana, a pacijenti nisu bili informisani o pravoj prirodi svog stanja.
Ono što dodatno zabrinjava je činjenica da institucije zadužene za javno zdravstvo nisu pravovremeno informisale javnost o postojanju potencijalne epidemije. Komunikacija je ostala unutar zatvorenog kruga zdravstvenih ustanova, dok su građani svakodnevno živjeli u neznanju, nazivajući stanje kroz koje prolaze kolokvijalno “dobrinjskom bolešću”. Pravo ime zaraze – leptospiroza – mnogi su saznali tek kasnije, kroz nezvanične kanale ili tek nakon dijagnoze u bolnicama.
Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje šokantna činjenica da sistematska preventivna deratizacija – ključni element u borbi protiv bolesti koje prenose glodari – nije provedena čak dvije i po godine na području Kantona Sarajevo. Od 2022. pa sve do jeseni 2024. godine glavni grad BiH nije sproveo obaveznu deratizaciju, čime su stvoreni idealni uslovi za širenje zoonoza poput leptospiroze. Iako zakonski obavezna dva puta godišnje, deratizacija u stambenim zgradama, poslovnim objektima i skladištima u velikoj mjeri nije provedena – što predstavlja direktan pokazatelj općeg nemara.
Situacija je dodatno pogoršana činjenicom da su brojne javne površine, ulice, pijace i prostori javnog prijevoza ostali van redovne higijenske kontrole. Nepranje kontejnera, neredovno odvoženje otpada, nepostojanje mehanizama za nadzor nad upraviteljima objekata i kašnjenje s košenjem trave – koja u nekim dijelovima grada dostiže visinu preko metra – sve to svjedoči o duboko ukorijenjenom problemu institucionalne neodgovornosti.
Tek nakon dijagnosticiranja leptospiroze i otkrivanja njenog uzročnika, nadležne službe su počele djelovati. Pokrenuta je faza sistemske proljetne deratizacije, s posebnim fokusom na općine Novi Grad, Centar i Ilidža. Uz to, naložene su i mjere poput kontrole higijene na pijacama, pojačanog pranja ulica i trotoara, kao i dezinfekcija vozila javnog gradskog prijevoza. No, sve te mjere su reakcija – zakašnjela i neadekvatna, umjesto da su bile dio proaktivne strategije prevencije.
Slučaj pojave leptospiroze u Sarajevu je više od pukog zdravstvenog incidenta – to je dijagnoza sistema. Ova bolest razotkrila je potpuni kolaps osnovnih javnih službi, ignorisanje zakonskih obaveza, te nebrigu o zdravlju stanovništva. Građani Sarajeva zaslužuju znati da se nalaze usred epidemije, da ih napada bolest prenošena urinom pacova, i da institucije koje plaćaju svojim porezima – nisu učinile gotovo ništa da ih zaštite.
Ako postojanje bolesti poput leptospiroze u glavnom gradu jedne evropske države ne bude dovoljan alarm za temeljitu reformu komunalnog i zdravstvenog sistema, onda je pitanje – šta će biti? Koliko još ljudi mora oboljeti da bi se probudili oni koji sjede u kancelarijama i broje tenderske papire, umjesto da vode računa o zdravlju svojih sugrađana?
Sarajevo, nekada sinonim za otpor i život, danas je grad u kojem je vijest da je trava pokošena. Grad u kojem kontejneri ne mirišu na hlor, nego na trulež. Grad u kojem su glodari prisutniji od komunalnih inspektora. Grad koji je bolestan, jer oni koji bi trebali biti ljekari njegovog sistema – ignorišu simptome.
