Zašto su građani BiH prestali da se bore za sebe?

Dok se u susjednim zemljama Balkana građani bore za svoja prava, izlaze na ulice, organizuju proteste i obaraju nelegalne vlasti, Bosna i Hercegovina stoji u tišini, poput zemlje za koju su svi zaboravili da postoji.

Od Sarajeva do Mostara, Tuzle do Zenice, atmosfera je puna nezadovoljstva, ali ništa što bi imalo realnu snagu da pomakne planinu. Iz godine u godinu, narod gleda kako se cijene hrane, goriva, usluga samo penju, dok im plate padaju, a život postaje sve skuplji i suroviji. I šta rade? Šute. Skrivene u naručju apatije, postali su zombiji u vlastitoj zemlji. Kraj političkog eksperimenta. Kraj nade.

Zašto je Bosna i Hercegovina danas najgori primjer na Balkanu kad je riječ o socijalnoj reakciji? Zašto je narod ove zemlje, nekada predvodnik otpora i borbe, sada potpuno pasivan i nesposoban da se usprotivi? Iako bi mnogi rekli da su građani BiH često bili na prvim linijama protesta i borbe, istina je da smo daleko od onog što bi trebalo biti pravi socijalni bunt. Neki bi rekli da nije bilo ni ozbiljne borbe. Da smo svi, gotovo svi, napustili ovu zemlju u potragu za boljim životom. Onih nekoliko koji su ostali na ulicama više nisu borci, već tek blijede sjenke prošlih revolucija. Kroz ruke je prošao novi talas besa, ali nije stvorio talas promjena. Iza tog besa ostale su samo prazne ulice i bezlični ljudi, zaboravljeni od sistema.

Bezglava tišina

Da li je moguće da je narod ove zemlje postao toliko umoran od borbe da su prihvatili poraz kao jedinu opciju? Nažalost, odgovor je DA. U BiH je svaki pokušaj protesta, svaka manifestacija nezadovoljstva, bila brzo uspavana i pretvorena u još jednu političku predstavu, bilo kroz stranačku manipulaciju ili nacionalne podjele. Pokušaj bojkota trgovina u Tuzli, primjerice, nešto je što bi u svakoj drugoj zemlji moglo izazvati ozbiljnu reakciju, ali ne i u BiH. Ovde to prolazi kao kratki šum u tišini. A protesti, makar mali, i dalje se svode na raspravu da li je bolje čekati da „prođe“ ili se „skloniti“ iz zemlje. Svi su na neki način naučili svoju lekciju – nema pomoći, sistem je jači. I tako je bilo tokom proteklih decenija. Svaka mala promjena je doživjela sudbinu svih prethodnih – ništa se nije dogodilo.

A protesti u Tuzli, premda pokrenuti sa „dobrom“ namjerom, sve su samo ne početak onoga što bi moglo označiti pravi građanski bunt. Jer svi znamo – pravi protesti nisu samo bojkoti, blokade i štrajkovi. Pravi protesti su ti koji ostavljaju krv na ulicama, koji traže više od riječi, koji ne trpe strah. Ali za to je potrebna masa. Masa ljudi koja nije uplašena od političkog mobinga, koja nije zastrašena prijetnjama sa svih strana. A upravo to je ono što BiH najviše nedostaje – hrabrost. Hrabrost da kažete NE. Hrabrost da kažete dovoljno je. Hrabrost da ne trpite više manipulacije i krađu svojih prava.

Politika zastrašivanja i kontrola

Zašto ništa ne može da se pomjeri? Jer, ko želi biti onaj koji izlazi na ulice? Ko želi da bude onaj koji pokazuje prstom na vlast koja je korumpirana i nesposobna? Ko želi da bude onaj koji će doći u sukob s sistemom koji kontroliše njegovu sudbinu? U zemlji u kojoj je korupcija institucionalizovana, gdje su pozicije moći podijeljene između političkih elita koje ne prežu ni od čega, bilo kakav pokušaj otpora je osuđen na propast. A taj strah – od vlasti, od gubitka posla, od gubitka sigurnosti, od nesigurne budućnosti – postao je najjači alat u rukama onih na vlasti. Ovdje se ništa ne mijenja, jer sistem je napravljen tako da se ne može promijeniti. Nema snage, nema želje, nema nade za promjenom.

Narod postao apatičan, prepun straha i nesigurnosti

Sociolozi i psihologi bi rekli da narod BiH već odavno pati od psihološke traume – generacije su odrasle u sistemu koji ih je učio da se ne bore, da ne prkose, da se podvrgnu volji moćnih. „Zatvori oči i preživljavaj“, naučili su nas svi – vlast, političari, mediji, čak i sami roditelji. Svi smo naučili da je bolje šutjeti, da je bolje da nas ne primijeti vlast, da se ne zamjerimo. Taj strah nas je oblikovao. Strah od gubitka posla, strah od gubitka sigurnosti, strah od gubitka egzistencije. Strah je postao ključni faktor zašto danas živimo u zemlji koja je izgubila bitku za vlastitu dušu.

I onda, kada se nakon svih tih godina dogodi neko malo pomjeranje, kao što je to bilo sa protestima u Tuzli, kada mladi pokušaju da nađu izlaz kroz bojkot, pitamo se – je li ovo kraj? Je li ovo naša posljednja šansa za probuditi se? Očigledno ne. Jer, sistem je jak, korupcija duboko ukorijenjena, a narod, umoran i polako nestajajući, nije u stanju da se bori. Zašto? Jer su se pomirili. Jer su izabrali da prežive.

Mediokriteti na vlasti, mediokriteti u narodu

I tako, narod BiH, umjesto da se bori za promjene, postao je kolektivni mediokritet. Ovdje više niko ne traži istinu, niko ne traži pravdu, niko ne traži bolji život. Svi su naučili lekciju – bolje je šutjeti, bolje je „ne talasati“. I tako sistem opstaje. Svi govore o promjenama, ali niko nije spreman da izađe na ulice, da riskira, da ponovo krene u borbu koja ne mora biti pobjednička. Zato je BiH zemlja koja je umorna, iscrpljena i bez nade.

A sistem? On je siguran. On je postavljen tako da pobjeđuje. On zna da narod BiH više neće progovoriti, da neće ponovo podići glas. I dok svi oko nas dižu revoluciju, Bosna i Hercegovina će, nesretna i slomljena, i dalje gledati kako nestaje.