Imam Walid Mehsas iz Alžira postao je planetarna zvijezda nakon što se internetom proširo snimak kako se igra sa jednom mačkom dok predvodi večernju ramazansku molitvu. Na koncu je Vlada Alžira imama Mahsasa odlikovala priznanjem za doprinos u jačanju imidža islama i pokazivanje samilosti prema životinjama.
Osim što je izgledao simpatično, odnos imama i mačke mnogima je djelovao zapanjujuće. Ali, sve što se odvijalo u džamiji u Alžiru dolazi iz samih temelja islamske civilzacije. Od prvih dana islama mačke su se poštovale, voljele i prema njima se odnosilo s razumijevanjem.
Otac mačke
Abdrurrahman ibn Sahr Ed-Devsi, jedan od ashaba, poznat je po nadimku Ebu Hurejre, što znači otac mačke, a tako ga je nazvao Poslanik, s.a.v.s., zbog mačke koju je nosio sa sobom. Ebu Hurejre je načuveniji prenosilac hadisa, a postoji i legenda u kojoj je ta mačka spasila Poslanikov život od smrtonosne zmije. Priču pripovijeda Annemarie Schimmel u knjizi “Dešifriranje Božjih znakova”:
"Postoje varijante priče o tome kako je Ebu Hurejreova mačka, koju je uvijek nosio u torbi, spasila Poslanika od opasne zmije, nakon čega ju je Poslanik, a.s., mazio tako da je trag njegovih prstiju i dalje vidljiv u četiri tamne linije na ćelu većine mačaka, a budući da ju je Poslanikova ruka milovala po leđima, mačke nikada ne padaju na leđa".
Mačke su bile vrlo česte među muslimanima. One su bile pratioci većine muslimana, od domaćica do velikih učenjaka, bili su voljene, ne samo zbog ljepote ili elegancije, već i zbog praktičnih svrha. Na primjer, muslimanski učenjaci napisali su ode za svoje mačke jer su štitile njihove dragocjene knjige od napada životinja kao što su miševi, navodi u knjizi “Mačke iz Kaira” Lorraine Chittock.
Mačke i pričama
U knjizi donosi i priču o gramatičaru Ibn Babšadu: “Gramatičar Ibn Babšad sjedio je sa svojim prijateljima na krovu džamije u Kairu i jeo nešto hrane. Kad je mačka prošla, dali su joj zalogaje; uzela ih je i pobjegla, da bi se vraćala iznova i iznova. Znanstvenici su je slijedili i vidjeli kako trči do susjedne kuće na čijem je krovu sjedila slijepa mačka. Mačka je pažljivo stavila zalogaje ispred sebe. Bašbad je bio toliko dirnut Božjom brigom za slijepo stvorenje da se odrekao svih svojih stvari i živio u siromaštvu, potpuno se uzdajući u Boga sve dok nije umro 1067. godine (usmenu predaju zabilježio je krajem 14. stoljeća egipatski teolog i zoolog Damiri (umro 1405.)”.
Pored toga, hiljade sufijskih (mističnih) priča uključuju mačke, ljupke priče poput one o mački iz medrese šejha Ašrafa, koja je pomogla učiteljima da zavedu red u školu, čak se i žrtvovala zarad derviša (tadašnjih učenika ili murida) ili priče o iračkom sufiji Šibliju iz 10. vijeka koji je ispričao svoj san u kojem je obaviješten da su mu oprošteni grijesi zato što je spasio život jednom mačiću.
Sufije nisu bili samo sveštenici; bili su i učitelji, matematičari, ljekari, konsultanti, naučnici i još mnogo toga, koji su proučavali većinu nauka koje su im bile dostupne u to doba. U svojim su pričama govorili o astronomiji ili molekulima, do te mjere da se, na primjer, “mjaukanje često upoređuje sa zikrom, ritmičnim skandiranjem sufija”, koje se koristi u mnogim ranim islamskim bolnicama kao proces ozdravljenja, također u svojoj knjizi navodi Lorraine Chittock.
Mačke u nauci
Moderna nauka nedavno je otkrila iscjeliteljske moći mačaka: “Optimalna učestalost za stimulaciju kostiju je 50 herca. Dominantna i osnovna učestalost za tri vrste mačaka koje mjauču je tačno 25 do 50 herca: najbolje frekvencije za rast kostiju i zacjeljivanje prijeloma. Mačje mjaukanje spada u opseg anaboličkog opsega od 20-50 herca i proteže se do 140 herca.”
Mačke su bile poznate u islamskoj umjetnosti. Muslimanski slikari, posebno kaligrafi, koristili su četke koje su “poželjno izrađivane od krzna dugodlakih mačaka koje su uzgajane u tu svrhu i koje su nanosile neprozirne boje poput dragulja u izvanrednom nizu nijansi”.
Mačka na mnogo načina figurira u islamskoj historiji, od umjetnosti i književnosti, od odjeće do novčića, dodataka za tepihe i svakodnevnog života mistika. Postoje i primjeri iz zaboravljene islamske historije nauke. Na primjer, ne može se previdjeti doprinos medicinskom znanju "doktora al-Zahravija iz 10. stoljeća s pronalaskom "ketguta" (mačije crijevo). U hirurgiji prvi put je upotrijebljen u 10. vijeku upravo od arapskog naučnika al-Zahravija, dok se u zapadnim zemljama počeo koristiti tek u 19. vijeku. U to vrijeme je zamjenio svilu koja je uzrokovala upale i krvarenja jer tijelo nije bilo u mogućnosti da je resorbuje. Šavove napravljene ketgutom organizam vrlo brzo resorbuje, pa se zato najviše koristi u šivanju unutrašnjih organa. Iako danas postoje različite sintetičke končane alternative, ketgut se i dalje upotrebljava.
Postoje i evidencije o ustanovama, ambulantama i fondovima izgrađenim za zaštitu životinja, među kojima su bile i kućice za mačke. Može se reći da Zapad nije samo donio nauku, umjetnost i robu sa Istoka, već je doveo mačke iz svih ranih islamskih zemalja. Na primjer, u Velikoj Britaniji istinske divlje vrste mačaka postojale su samo u Škotskoj i Irskoj, ali sada u UK žive milioni mačaka.
Poslanik i mačke
U islamskom svijetu mačka je bila poštovana i zaštićena jer ih je volio poslanik Muhammed, a.s. Postoje brojne predaje o poslaniku Muhammedu, a.s., i mačkama, što je rezultiralo njihovim naknadnim prihvaćanjem među muslimanima.
Poslanik Muhammed, a.s., savjetovao je ljude da se prema svojim mačkama (kućnim ljubimcima) odnose kao prema članu porodice, a pod tim je mislio dobro se brinuti o njima. Ne samo riječima, već i svojim postupcima bio je vrlo dobar uzor. Ova uzorna ponašanja postala su toliko popularna da su se na vrijeme okrenula pričama. Jedna od najpoznatijih priča o njima je Muezza, omiljena mačka poslanika Muhammeda, a.s., govori o pozivu na molitvu, a kako priča Poslanik Muhammed, a.s., je otišao da se obuče u jednu od svojih haljina, pronašao je svoju mačku kako spava na jednom od rukava. Umjesto da uznemiri mačku, odsjekao je rukav i pustio je da spava. Kada se vratio, Muezza se probudila i poklonila se poslaniku Muhammedu, a.s., a zauzvrat ju je pomilovao tri puta. Također se vjeruje da bi poslanik Muhammed, a.s., često održavao hutbu u svom domu i često bi držao Muezzu u krilu.
