Do jučer su se hvalili jedni drugima. Fotografije, riječi podrške, antiimperijalističke poze, zajednički narativi o „suverenitetu“, „borbi protiv Zapada“ i „neokolonijalizmu“.
Nicolas Maduro je za Milorada Dodika bio dokaz da se može prkositi Americi, ignorisati sankcije, ismijavati međunarodnu zajednicu i opstati. A onda – tišina. Muk. Nestanak glasa.
Hapšenje Nicolasa Madura, čovjeka kojeg je Dodik nazivao prijateljem i simbolom otpora Zapadu, razotkrilo je brutalnu istinu: svi „suverenisti“ su hrabri dok se ne pojave lisice. A kad se pojave – svako gleda koliko mu je blizu granica NATO-a.
Ono što možemo shvatiti je da Dodik ne šuti zato što nema stav, nego zato što prvi put vidi kako izgleda kraj političkog filma za one koji povjeruju da su veći od sistema. Kada je Maduro odveden, Dodik je, po svemu sudeći, počeo računati kilometre – od Laktaša do Hrvatske, od Hrvatske do NATO-a, od retorike do realnosti.
Jer razlika između Madura i Dodika nije u ideologiji, već u geografiji. Venezuela je daleko, Balkan nije. U Venecueli se može igrati revolucije, u Bosni i Hercegovini se samo glumi država unutar države – sve dok neko ne odluči da se predstava završi.
Godinama Dodik gradi mit o nedodirljivosti. Prkosi, vrijeđa, negira genocid, ruši institucije, prijeti secesijom i otvoreno radi protiv države čiji je formalno dio. I svaki put kada pređe novu crvenu liniju, uvjeri sebe da se „ništa neće desiti“. Maduro je mislio isto. Assad je mislio isto. Lukashenko se još nada. Lista je duga, a kraj gotovo uvijek isti.
Zato je Dodikova šutnja glasnija od svih njegovih govora. Nema osude, nema podrške, nema „bratskog“ saopćenja. Nestao je revolucionar iz Laktaša. Ostao je samo političar koji prvi put shvata da Trumpova nepredvidivost, Zapadna odlučnost i NATO realnost nisu teme za dnevnopolitičku galamu.
SNSD-ova priča o „srpskom svijetu“, savezništvima s Moskvom, Caracasom i svim režimima koji stoje nasuprot Zapadu, danas izgleda kao loše napisan scenarij. Jer kada je jedan od tih „saveznika“ pao, ostali su se pravili da ga nikad nisu ni poznavali. To nije geopolitika – to je kukavičluk presvučen u patriotizam.
Maduro je danas dokaz da niko nije nezamjenjiv, da nema vječnih lidera i da se „antiimperijalizam“ raspada onog trenutka kada izgubi zaštitu sile. Dodik to zna. Zato šuti. Zato vaga. Zato više ne galami kao prije.
Jer kad padne jedan „prijatelj“, svi ostali počnu razmišljati ne o ideologiji, nego o izlazima, granicama i avionima.
A Laktaši su, opasno blizu.
