U RS se pojavila situacija koja izaziva zabrinutost, jer 24 maloljetne osobe imaju vlasništvo ili suvlasništvo u poslovnim subjektima, što je potvrđeno od strane Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge (APIF).
Ovi mladi ljudi često dolaze do vlasništva firmi naslijeđivanjem, dok formalno počinju donositi poslovne odluke tek sa navršenih 18 godina. U nekim slučajevima, maloljetnici postaju vlasnici firmi još dok su zakonski nesposobni da donose vlastite odluke, uključujući pravo na vozačku dozvolu, kupovinu alkohola, cigareta ili sudjelovanje u igrama na sreću. Ipak, oni mogu biti uvršteni kao vlasnici ili suvlasnici firmi, što otvara prostor za ozbiljna pitanja u vezi sa zakonodavnom regulativom i mogućnostima zloupotreba.
Iako maloljetnici nemaju pravnu sposobnost da obavljaju određene aktivnosti, poput sklapanja ugovora ili upravljanja imovinom na osobnoj osnovi, zakonski su priznata prava maloljetnika kao vlasnika preduzeća. Međutim, ta imovina podliježe određenim ograničenjima, jer se samostalan upravljački rad ne može obavljati dok osoba ne postane punoljetna. Stručnjaci u ovom području naglašavaju da se maloljetnicima često upisuje vlasništvo nad firmama, nekretninama, pa čak i vozilima, ali uz jasna zakonska ograničenja koja onemogućuju njihov direktan utjecaj na poslovanje dok ne dosegnu zakonsku punoljetnost.
Za mnoge političke i poslovne krugove, registracija maloljetnika kao vlasnika firmi može predstavljati svojevrsni "zaštitni mehanizam", čime se štite stvarni vlasnici kapitala. Ovaj fenomen često se povezuje s ljudima koji imaju bliske veze sa državnim institucijama ili političkim funkcijama, čime se pokušava prikriti izvor kapitala ili se minimizira rizik od pravnih posljedica koje mogu nastati zbog netransparentnih poslovnih aktivnosti. Na ovaj način, stvarni nosioci kapitala, često političari ili poslovni ljudi povezani s državnim sektorima, mogu sačuvati anonimnost i izbjeći odgovornost za poslovne pothvate koji se baziraju na sumnjivim izvorima prihoda.
Jedan od razloga zbog kojih se maloljetnici upisuju kao vlasnici firmi može biti želja da se prikriju stvarni investitori i njihovi poslovni odnosi. U nekim slučajevima, ovo može biti povezano s politikom oporezivanja, jer mnogi bogati pojedinci u RS koriste maloljetne članove svojih obitelji kao "nositelje" poslovnih udjela, čime izbjegavaju visoke poreze i druge pravne prepreke. Nažalost, takav pristup često ne doprinosi ni stvaranju stvarnog poslovnog uspjeha, niti razvijanju sposobnosti mladih ljudi da upravljaju velikim poslovnim poduhvatima. Umjesto toga, često dovodi do toga da djeca bogatih obitelji naslijeđuju bogatstvo, ali nemaju ni osnovne vještine niti motivaciju da ga koriste u svrhu stvaranja novih vrijednosti.
U posljednjim godinama, sve je češća praksa da se u vlasništvu firmi nalaze i radnici ili osobe koje nisu u stvarnom smislu vlasnici, već služe kao figurativni nositelji imovine koja je u rukama stvarnih vlasnika. Ova praksa omogućava stvarnim vlasnicima da skrivaju svoje identitete i povezanost s kapitalom, čime se stvara netransparentan poslovni okoliš koji pogoduje skrivanju imovine i izbjegavanju odgovornosti.
Također, postoji i situacija u kojoj bogate obitelji poklanjaju svojim maloljetnim članovima preduzeća ili udjele u njima, posebno u slučajevima kada obitelj želi prebaciti bogatstvo bez ikakvih poreznih ili drugih financijskih prepreka. Ovo je u kontrastu s praksom u nekim evropskim zemljama, gdje nasljedstvo često podliježe visokom oporezivanju kako bi se spriječilo koncentriranje bogatstva u rukama malog broja obitelji, čime bi se smanjile razlike u društvu.
Iako se može smatrati da obezbjeđivanje imovine djeci može biti korisno, stručnjaci upozoravaju da takav pristup može imati dugoročne negativne posljedice na razvoj tih mladih ljudi. Naime, maloljetnici koji naslijeđuju bogatstvo često ne razvijaju osnovne ekonomske vještine niti sposobnost samostalnog razmišljanja o imovini, što ih može učiniti nesposobnim za vođenje poslovanja ili donošenje odgovarajućih financijskih odluka. Zbog toga, iako obezbjeđivanje imovine djeci može izgledati kao pozitivan korak, stručnjaci upozoravaju da takva djeca često ne razvijaju radne navike i skloni su previše oslanjati se na obiteljsku imovinu, umjesto da sami stvaraju svoje bogatstvo i uspjeh.
U društvu koje je duboko podijeljeno po socio-ekonomskim osnovama, ovakvi slučajevi dodatno produbljuju jaz između različitih društvenih slojeva, jer se mladim ljudima iz bogatih obitelji omogućava da ne moraju raditi kako bi ostvarili materijalnu sigurnost, dok većina ostalih mora raditi i truditi se kako bi došla do minimalnih resursa. To stvara osjećaj nejednakosti i nesigurnosti među mladima koji se suočavaju s izazovima života, dok se "privilegirani" pojedinci ne suočavaju s istim problemima. Takav sistem često stvara generacije koje nisu sposobne prepoznati važnost rada, truda i stvaranja stvarnih vrijednosti, čime se dugoročno ugrožava cijeli ekonomski i društveni sistem.
