Aleksandar Samardžija, poznatiji kao Masa Mor, je osnivač, gitarista i autor svih pjesama kultne sarajevske grupe Major. Pored Majora, snimio je čak 25 solo albuma, a posljednji, dupli, sadrži čak stotinu pjesama. Danas živi na relaciji Beograd - Prag. Kako sam navodi - kćerka mu studira u Pragu, a on i supruga provode “par godina u Pragu, par godina u Beogradu”. Ekskluzivno za etto.ba, priča o svom životu, novom albumu Majora, romanu koji piše, budućim planovima te politici.
Pored vrhunske kreativnosti i produktivnosti u autorskom radu, Masa vrijedno radi i u ‘realnom’ sektoru.
“U Beogradu imam firmu za grafički i web dizajn, ‘Klodovik’ se zove. Imamo našu originalnu gift kolekciju koja se prodaje po knjižarama u Srbiji, a izvozimo i u Crnu Goru. Bili smo i u jednom češkom lancu knjižara, ali nismo to mogli ispratiti kako treba. Trudim se da posao održim na nivou koji nam osigurava egzistenciju, jer nisam fan novca. Ja sam fan pisanja pjesama, ali cijenim i fanove novca koji uživaju u bogaćenju, ali one koji to rade fer i pošteno. Nisam ih, takve, do sada imao čast upoznati”, objasnio je.
Masa je čest gost u rodnom Sarajevu, ali se ne namjerava vratiti, barem ne direktno.
“Kada pređemo granicu na Zvorniku, obavezno izvedem numeru ‘Bosno moja’, derući se kao konj. Pa onda vintam po onim krivinama, sa očima užarenim od sreće. Sve zamišljajući da sam onaj autić, električni, sa reli staze. One igračke što je dobih za rođendan deseti, u Sremskoj ulici u Sarajevu, na Hrasnom brdu, kuća odmah preko puta pokojnog Šukrije, bubnjara Nervoznog poštara, koji me je edukovao pločama novovalnih engleskih grupa.
Dakle, uspomene ne blijede, već se boje djetinjstva samo pojačavaju, što je normalno kada ulazite u ‘đedovske’ godine. Naravno da volim svoje Sarajevo, što je normalna stvar jer sam se tu rodio. Moj otac je sa Romanije, iz jednog minijaturnog sela, a kad sam bio mali, nije mi bilo jasno zašto se njemu užare oči od sreće kad idemo tamo, pa zvižduće (a ne zna, već mu ono samo vazduh škripi međ’ zubima), a meni muka. Samo zamišljam šta li sada radi moja raja iz ulice, dok ja srljam među krave i volove, a nit oni vole mene, niti ja njih. Sad ih volim, kako sam stariji, ali mislim da se njima i dalje jebe za mene. Namjeravam se vratiti u svoju kućicu u Sumbulovcu.”
Generacije koje su stasavale osamdesetih godina prošlog stoljeća, često uz grupu Major vežu i grupu Rusija. Masa nam je konačno pojasnio da sem Darka Jelisića, kao pjevača, zapravo i ne postoji konekcija između ova dva benda.
“Ja sam čuo za tu grupu samo kada su preuzeli Darka Jelisića, mog pjevača, koji je, jadan, ispaštao zbog moje unutrašnje borbe da li da imam pjevača, ili da ja pjevam svojim slabašnim glasićem. Nije mi tada bilo bitno da ljudi u mene gledaju. Dapače, imao sa ogromnu tremu na koncertima, ali sam i mislio da samo ja mogu prenijeti svoje pjesme na pravi način. Dakle, došao sam jedne večeri u CDA i rekao Darku da hoću ja da pjevam, a ovi iz Rusije odmah izvršili specijalnu operaciju i odveli ga u Split da im pjeva na ploči.”
Mnogi smatraju Major posljednjim izvornim izdankom sarajevske pop-rock škole, no Masa misli drugačije. Što je, upravo, i razlog što bend gotovo da nema publike van matičnog grada.
“Mislim da mi nismo bili izdanci te ‘škole’, barem sam se trudio da ne budemo jer sam se furao na englesku scenu, i neke londonske grupe koje nikad nisu uspjele, a bili su generacija sa The Clash, Police, itd. Dakle, na koga sam se furao, tako sam i završio, pa slabo ko zna za Major.”
Major je svoj, danas kultni, album "Son late zigi daj" objavio dvije godine prije izbijanja rata u BiH, nakon čega su snimili i dupli albumu "A pa pa" koji nije stigao biti objavljen. Na svu žalost fanova, čini se da će tako i ostati. Masa se nema namjeru vraćati na stare pjesme.
“Imam toliko novih pjesama, ukupno oko 280, pa nemam nikakvog entuzijazma da se ponovo bavim pjesmama sa početka devedestih. Bude mi milo da ih odsviram s Majorom povremeno u Sarajevu, i to je to.”
Prošlo je više od 30 godina od izlaska “Son Late Zigi Daj”. Masa ne krije svoje nezadovoljstvo time kako je album ispao. Nezadovoljstvo je otišlo toliko daleko da je sabotirao vlastiti ugovor sa Diskotonom, kao i promociju albuma i benda.
“Nisam ja nezadovoljan kako zvuči taj album, no sam zgrožen. Ja to slušati ne mogu. Prije godinu dana sam našao neki snimak gdje sam odsvirao jednu žešću gitaru preko svih tih pjesama, neke malo ubrzao i to mogu da slušam. Zanimljivo je što se uopšte ne sjećam kada sam to uradio, a ne drogiram se. Ima to na YouTube kad ukucate ‘grupa major remaster’. Šteta je samo što sam to radio na nekom lošijem presnimku ploče, ali i takvo je bolje nego ono što je objavljeno na vinilu.
Da, sabotirao sam ideju Diskotona da uloži novac u nas jer nisam htio biti poznat po ploči koja nije imala zvuk Majora. To kako sam izvršio sabotažu, opisao sam u svojoj prvoj knjizi ‘Stranac u svome plemenu’ pa mi je teško ponavljati. Nije ovo reklama da je neko kupi, jer ih imam još svega 19 u gepeku. Ali, da sam dopustio da se to promoviše, sigurno bi se znalo za nas. Pa znalo se za bilo koju tupavu grupu, samo ako je imala reklamu po Jugoslaviji."
Darko Jelisić je, odmah nakon rata, objavio svoj “Major” album “Dare”, a Masa nam je iznio svoje utiske o albumu te kako je došlo do Daretovog povratka za mikrofon Majora.
“Nije on snimao nikakav album pod imenom ‘Major’ jer bih se ja naljutio, a Darko je izuzetno dobar i plemenit drug. Snima on svoje stvari, ponekad i neku moju. Njegovo viđenje ‘Selme’ je vrh, ali ponekad snimi neke ljige, pa ga ja zajebavam s obzirom da se voli izjašnjavati kao panker.
Poslije našeg prvog poslijeratnog koncerta u Sarajevu (pjevao je Vuca iz Atentata) vidio sam da ima dosta ljudi kojima naša muzika nešto znači, pa sam za narednu svirku zvao i Darka i Lemeša, posljednjeg pjevača Majora, ali se samo Darko odazvao. Koncert je bio jako loš zvukom, ali prijem od strane publike je bio fantastičan, pa su nas zvali i naredne godine da sviramo. Tada sam organizovao snimanje novog albuma, da bih dao tom koncertu neki konkretniji povod.
Još nismo završili novi album, objavili smo samo tri pjesme (“Klaun”, “Krvave Kokice” i “Ugodan vikend”) od 13-14 snimljenih. Đani Pervan to producira, pa se to radi polako, u skladu sa njegovim slobodnom vremenom. Ja sam sve odsvirao, Darko otpjevao, a Alen Ekmečić odsvirao bas na dosta pjesama”, ispričao nam je Masa.
Sa objavljivanjem duplog solo albuma sa čak stotinu pjesama, Masa je uspio prevazići i vlastitu hiperproduktivnost. A sve je snimio sam, u vlastitoj produkciji. Objasnio nam je distinkciju između svojih solo projekata i pjesama Majora, ali i najavio budući, masivni, projekt.
“Taj album od stotinu pjesama ‘Poseban ReMix FoBiJa’ je samo prvi dio trilogije od po 100 pjesama koju planiram završiti. Za sada se može kupiti na platformi Bandcamp, a uskoro će biti objavljeno i ‘fizičko’ izdanje. Prodavat će se u odabranim knjižarama u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a pokušat ću to ubaciti i u Hrvatsku. Moja firma Klodovik će biti izdavač. Prosto, imam obezbjeđena prodajna mjesta.
Pjesme za novi Major sam uzeo od samog sebe, ali birao sam samo one koje zvuče "majorski". Sve radim kod sebe, sam, i uživam u tome jer ne volim međuljudske odnose. Mada, bilo mi je lijepo kad sam kad svratio kod Đanija, u njegov studio, da nešto dosviram."
Inspiracije i pjesama mu definitivno ne nedostaje, ali teško da može izdvojiti barem tri omiljene.
“Svaku pjesmu koju sam ikada snimio, snimio sam jer sam bio ubijeđen da je najbolja od svih prije te. Tako da bih sad mogao izdvojiti kao najdraže ove zadnje tri, ali slabo ko ih je čuo.”
Poznat kao veliki egocentrik po pitanju muzike, ipak nam je rekao i koga voli slušati privatno:
“Od naših grupa volim Zoster, Štuke, Vranjkovića… Azru sam volio najviše, naravno. Imam čast da se neke moje pjesme sviđaju Miši Hrnjaku, pa imamo i dogovor da nešto zajedno snimimo.
Od stranih, jebi ga… Samo one stare, ove nove i ne znam. Slušao sam The Stranglers, The Clash, The Doors… A najviše Talking Heads. Najbolja pjesma svih vremena mi je 'Road to Nowhere', i to je jedina tuđa pjesma koju bih volio da sam je ja napisao."
Morali smo doći i do politike i škakljivih pitanja. Na pitanje da narodnjaci u Jugoslaviji nisu bili šund, već mainstream, da li bi današnja situacija bila, možda, drugačija i da li bi se urbano tada svetilo ruralnom, odgovorio nam je:
"Ovdje nisam dobar sagovornik. Ja volim narodnu muziku, a pogotovo novokomponovanu. Zaista. Također, ne volim podjele na ruralno i urbano. Pogotovo što sam upoznao mnogo pametnije i zanimljivije ljude ‘ruralnog’ porijekla, nego ove oz ‘urbanog’ miljea, kojima, kao, i ja pripadam. Vjerovatno imaju bolju prokrvljenost mozga.
Evo, danas na češkom radiju čitav dan se satraše čestitajući rođendan Bidenu, predstavniku politike koja stoji iza najmilitantnijih organizacija po svijetu, kao što su, do jučer, duvali u svijećice na Brežnjevovoj torti. Tako su i njemački intelektualci, onomad, stali uz Hitlera, a naši devedesetih - svak iza svoga. Ljudi su izvitopereni od pohlepe, i zbog novca će pristati na sve. Seljak čovjek će se, također, lako primiti na budalaštine, ali će se brže dozvati pameti, jer je bliži prirodi, stvarnom izvoru života, a i najviše najebe -po pravilu. Zna da novac nema trajnu vrijednost, kao zemlja što nahrani stomak. Pogledaj ko su najveći raznosioci sjemena zla ponovo, naravno - uhljebljena gradska ekipa koja živi od prljavog novca raznoraznih fondacija koje žive od krvi nesretnih naroda. Trenutno od Palestine, i ukrajinsko-ruskog bratoubilačkog rata.
Meni su jasni ljudi u Evropi, jer odavno nisu ništa strašno doživjeli na svojoj koži, ali ovi naši mi nisu jasni. Svi se, kao ćurke, skupljaju oko zrnevlja koje im baca onaj što će ih za slavu opet zaklati. Ne znam ja tačno kako ide ta kombinatorika velikih korporacija, ali valjda je kristalno jasno da se namjenski uništava svaki normalni sistem vrijednosti. Najgore je što su i zemljoradniku napravili ‘user friendly interface’ na ovome zlu zvanom ‘pametni telefon’, pa i on kasno liježe, tek kad se dobro isvađa po društvenim mrežama. A priroda ima tu osobinu samoprečišćavanja, i bojim se da neće praviti neke komplikovane selekcije, već će nas vrlo brzo sve kolektivno potamaniti.
Urbano i ruralno ujedinit će binarno. Nema nikoga da nas povede u partizanske jedinice, već samo u nule i jedinice.”
Milić Vukašinović je svojedobno, nakon slušanja Masine pjesme “Džonson”, pohvalio njegovo 'gitarsko umijeće'. Rekao je kako odlično svira, jer mu je solo nevjerovatno “frljav” i uz svaki ton se čuje pištanje nokta dok udara u žice. Masa je i dalje protivnik trzalice.
“Gitara i ja smo kao nokat i meso. Trzalica ima glupo ime. Trzalica mi je u glavi. Da, Mustafa Čengić, bivši gitarista Zabranjenog pušenja i naš producent, puštao je ‘Džonsona’ Mići, pa je ovaj rekao da je to piskutanje od mojih noktiju, na solu, pravi rokenrol. Fadil Redžić bi bio zgrožen, ali smo se voljeli dok smo kod njega snimali demo snimke. On je jedan od najboljih muzičara koje sam ikada upoznao, ali smo muzički dva svijeta različita. On voli Phila Collinsa, a ja bih umro kad bi me neko natjerao da poslušam ispeglani album tog lika. Kuku majko!
Volim da nešto piskuće, malo ispada ritma, a i falša nikad nije previše…”
Nakon rata, pjesma “Stranac u svome plemenu”, jedan od najvećih hitova Majora, dobila je i sasvim novo značenje. Masa navodi kako to nije mogao naslutiti kada je pisao.
“E, to je zaista lijepa pjesma. Ne mogu da prežalim što je nismo snimili kako treba, i da je znaju svi u Jugoslaviji. Mislim da je to zaslužila. Ne bi bilo loše i da sam od nje pare zaradio, pa da se ne zamlaćujem gore navedenom firmom i knjižarama.”
"Stranac u svome plemenu" je i naslov Masine knjige pjesama i kratkih priča o Sarajevu osamdesetih godina iz 2013. godine, a autor je i knjige pjesama "Stih i Ja" (2019.), no ne planira ostati na tome.
“Pišem roman ‘Virus gospodina Vilotija’. Sporo mi ide, više volim ove kraće formate, a i koristim ovo što ovolike pjesme teku iz mene, pa kad taj što mi ih šalje odluči da postavi one mini hidrocentrale na rijeku moje kreativnosti, onda ću nekako sam da to završim. Prosto, sve što počnem, završavam - makar crk'o.”
O planovima za budućnost i koncertne aktivnosti ostao je prilično neodređen:
“Planiram da umrem, ali nekako u snu. A san je taj da sam baš ono slavan. Publika će ostati limitirana, ali mislim da je jednom u godinu-dvije sasvim dovoljno da se sjetimo lijepih dana mladosti. Osjećam se ponosno što su moje pjesme mnogima iz naše generacije ostale u sjećanju kao meni onaj rođendanski poklon.”
