Dok se politička javnost u Bosni i Hercegovini bavi imenima mogućih nasljednika Christiana Schmidta, mnogo važnije pitanje ostaje gotovo potpuno zanemareno: da li će odlazak jednog visokog predstavnika uopće promijeniti suštinu međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini?
Jer, kada se ugase reflektori oko imena, diplomatskih biografija i nacionalnih zastava kandidata, ostaje jedna neugodna činjenica – nijedan visoki predstavnik u posljednjih gotovo trideset godina nije djelovao potpuno samostalno. OHR nikada nije bio projekat jedne osobe. Bio je instrument politika velikih sila.
Zato pravo pitanje nije ko dolazi poslije Schmidta, već ko će upravljati Bosnom i Hercegovinom kroz instituciju OHR-a u narednoj deceniji – Washington ili Brisel.
Borba za kontrolu nad posljednjim protektoratom u Evropi
Iako se formalno radi o međunarodnoj instituciji, OHR je oduvijek bio poligon za odmjeravanje uticaja između Sjedinjenih Američkih Država i vodećih država Evropske unije.
Amerikanci su stvorili dejtonski okvir, vojno zaustavili rat i dugo godina bili ključni faktor svih važnih političkih procesa u zemlji. Evropska unija je, s druge strane, preuzela finansijski teret obnove, integracijskih procesa i političkog mentorstva.
Danas, tri decenije nakon Daytona, postavlja se pitanje da li Washington želi zadržati dominantnu ulogu ili će konačno prepustiti Bosnu i Hercegovinu evropskim institucijama.
Problem je što ni jedna ni druga opcija ne nude potpuno suverenu Bosnu i Hercegovinu.
U prvom slučaju zemlja ostaje geopolitički projekat američke stabilizacije Balkana. U drugom postaje beskrajni evropski eksperiment bez jasnog datuma završetka.
Schmidt nije problem. Problem je model.
Christian Schmidt je posljednjih godina postao jedna od najkontroverznijih političkih figura u Bosni i Hercegovini.
Za jedne je bio garant očuvanja države. Za druge simbol stranog tutorstva.
Ali fokusiranje isključivo na Schmidta prikriva mnogo veću istinu.
Prije njega bili su Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown, Miroslav Lajčak, Valentin Inzko i drugi. Dolazili su iz različitih država, govorili različitim jezicima i imali različite političke stilove.
Ipak, svi su djelovali unutar istog sistema.
Sistem je ostao nepromijenjen čak i kada su se mijenjali ljudi.
Zbog toga je pitanje Schmidta zapravo sekundarno.
Prava dilema glasi: hoće li naredni visoki predstavnik imati manje ovlasti, više ovlasti ili će međunarodna zajednica pokušati produžiti život OHR-a za još jednu generaciju političara?
Može li Bosna i Hercegovina bez OHR-a?
To je možda najopasnije pitanje u cijeloj raspravi.
Jer odgovor ugrožava interese gotovo svih političkih elita.
Već trideset godina domaći političari javno traže zatvaranje OHR-a, dok istovremeno privatno računaju na njegovo postojanje.
Kada god dođe do političke krize, svi se na kraju okreću međunarodnoj zajednici.
Jedni traže intervenciju. Drugi traže zaštitu. Treći traže sankcije protiv protivnika.
Tako je nastao politički paradoks.
Političari koji tvrde da žele punu suverenost Bosne i Hercegovine često prvi traže arbitra kada izgube političku bitku.
Na taj način OHR postaje ne samo posljedica krize nego i njen trajni pokrovitelj.
Mnogi analitičari smatraju da bi upravo zatvaranje OHR-a natjeralo domaće političke elite da konačno preuzmu punu odgovornost za vlastite odluke.
Drugi upozoravaju da bi to moglo otvoriti prostor za nove blokade i institucionalne sukobe.
Istina se vjerovatno nalazi između te dvije krajnosti.
Velike sile ne raspravljaju o Bosni. One raspravljaju o sebi.
Kada se u diplomatskim krugovima govori o budućnosti OHR-a, tema nije samo Bosna i Hercegovina.
Tema je mnogo šira.
Rat u Ukrajini, odnosi NATO-a i Rusije, rast kineskog uticaja na Balkanu, energetska sigurnost Evrope i unutrašnja kriza Evropske unije.
Bosna i Hercegovina se ponovo nalazi na raskrsnici interesa velikih sila.
Za Washington je ona važna kao dio sigurnosne arhitekture jugoistočne Evrope.
Za Brisel predstavlja test sposobnosti Evropske unije da upravlja vlastitim susjedstvom.
Za Moskvu je korisna kao prostor za osporavanje zapadnog uticaja.
Za Ankaru ostaje važna historijska i politička tačka prisustva na Balkanu.
Zbog toga izbor novog visokog predstavnika nije kadrovsko pitanje.
To je geopolitička poruka.
Kratki mandat ili nova decenija međunarodnog nadzora?
Sve češće se u diplomatskim krugovima spominju dvije opcije.
Prva predviđa svojevrsni tranzicijski mandat novog visokog predstavnika koji bi trajao nekoliko godina i imao zadatak postepeno ugasiti OHR.
Druga podrazumijeva zadržavanje institucije uz redefinisane nadležnosti i dugoročno međunarodno prisustvo.
Obje opcije imaju ozbiljne protivnike.
Zatvaranje OHR-a nosi rizik političke nestabilnosti.
Njegovo produžavanje šalje poruku da Bosna i Hercegovina ni nakon tri decenije nije sposobna samostalno funkcionisati.
Upravo zato se međunarodna zajednica nalazi pred vlastitim paradoksom.
Što duže ostaje, to više potvrđuje da njen projekat nije završen.
Taoci nesvršenog rata
Najveća tragedija Bosne i Hercegovine možda nije politička blokada, ekonomska stagnacija ili odlazak stanovništva.
Možda je najveća tragedija činjenica da je rat formalno završen 1995. godine, ali nikada nije politički okončan.
Dejtonski sporazum zaustavio je sukob, ali nije riješio temeljna pitanja identiteta, ustavnog uređenja i odnosa između naroda i građana.
U takvom ambijentu OHR je postao svojevrsna štaka sistema.
Problem je što štake koje se koriste tri decenije prestaju biti privremeno pomagalo i postaju dio konstrukcije.
Zato rasprava o novom visokom predstavniku ne bi smjela biti svedena na pitanje nacionalnosti, političke pripadnosti ili diplomatskog iskustva kandidata.
Mnogo važnije pitanje glasi:
Da li Bosna i Hercegovina ulazi u posljednju fazu međunarodnog nadzora ili se priprema za još deset godina života pod političkim tutorstvom?
Od odgovora na to pitanje zavisi budućnost zemlje mnogo više nego od toga kako će se zvati čovjek koji će sjediti u zgradi OHR-a.
