Međugorje se već dugo ističe kao jedno od najpoznatijih svjetskih hodočasničkih odredišta, no iza njegove religijske važnosti kriju se nerazjašnjena pitanja vezana za ekonomsku transparentnost i prihod od turizma. S obzirom na ogroman broj posjetilaca, postavlja se pitanje koliki je stvarni obim turističkog prometa i koliko poreza propuštaju naplatiti nadležne institucije.
Iako smo pokušali doći do informacija o visini boravišnih taksi i ostvarenom turističkom prometu, čini se da niko od nadležnih nema konkretne odgovore ili jednostavno ne želi otkriti podatke. Prema nezvaničnim procjenama, broj prijavljenih gostiju u Međugorju daleko je manji od stvarnog broja posjetilaca. Podaci iz 2016. godine sugeriraju da je oko 1,35 miliona turista neprijavljeno, što predstavlja ogromnu rupu u državnom budžetu, procijenjenu na 6,5 miliona KM godišnje.
Turističke agencije iz raznih država prepoznale su priliku za zaradu, organizirajući dnevne izlete u Međugorje, dok brojni smještajni objekti u ovom području često ne prijavljuju svoje goste, što znači da ni boravišna taksa nije uplaćena. Poslovanje u tzv. "sivoj zoni" postalo je dominantan model u turističkoj industriji ovog hodočasničkog središta, a nadležni organi i dalje nemaju alate kojima bi osigurali plaćanje zakonom predviđenih obaveza.
Hercegovačko-neretvanski kanton, unutar kojeg se Međugorje nalazi, suočava se s ovim problemom već godinama. No, uprkos očitim nedostacima u sistemu, jasno je da niko nije ozbiljno pokrenuo inicijative kako bi se boravišna taksa redovno naplaćivala. Koliko država i kanton godišnje gube zbog ove sive ekonomije, ostaje nepoznanica, ali je evidentno da bi prihod turizma mogao znatno doprinijeti BDP-u ukoliko bi se sve prijavilo i uredno oporezovalo.
Naši pokušaji da dobijemo informacije o broju turista i prihodima od boravišne takse naišli su na zid šutnje. Federalno ministarstvo okoliša i turizma nije raspolagalo podacima o broju gostiju niti o naplati boravišne takse, jer se ta naplata vrši na nivou kantona. Isto tako, Turistička zajednica Hercegovačko-neretvanskog kantona uputila nas je na lokalnu zajednicu, ali ni od njih nismo dobili odgovore. Očito, podaci o turističkom prometu i prihodima u Međugorju ne samo da nisu transparentni, nego ih institucije ili ne prate ili ih ne žele otkriti.
Iako službeni izvori izostaju, neki dostupni podaci mogu pomoći u sagledavanju opsega ekonomskih aktivnosti u Međugorju. Prema procjenama, ovo mjesto godišnje privuče oko milion turista, no zvanične statistike ne odražavaju ovaj broj. Vencel Čuljak, u svojoj doktorskoj disertaciji o Međugorju kao svjetskom brendu, procjenjuje da prosječan turist-hodočasnik dnevno potroši oko 43 eura, no od toga BiH nema značajnu korist jer čak 68 posto prometa završava u "sivoj zoni", kod neregistriranih pružatelja ugostiteljskih usluga.
Prema dostupnim podacima, u periodu od 1981. do kraja 2013. godine, Međugorje je posjetilo 28 miliona hodočasnika, a ukupni prihod procijenjen je na 2,85 milijardi eura. Međutim, prihod od boravišne takse ostaje minimalan u poređenju s potencijalom. Prema procjenama, samo od boravišnih pristojbi moglo bi se godišnje zaraditi 600.000 eura, dok službeni prihodi ne prelaze 73.000 KM.
Općina Čitluk, na čijem teritoriju se nalazi Međugorje, nema značajne prihode od turizma, uprkos tome što se radi o jednom od najposjećenijih mjesta u regiji. Godine 2012. prijavljeno je gotovo milion noćenja, a prihod od boravišne takse bio je zanemariv u odnosu na ukupan broj posjetilaca.
Jasno je da država, kanton i lokalna zajednica ne ostvaruju značajne prihode od turizma u Međugorju, iako broj posjetilaca i ekonomski promet govore drugačije. Neprijavljivanje gostiju i neplaćanje boravišne takse ostaju gorući problem koji godinama prolazi ispod radara, dok se potencijalni prihodi slijevaju u privatne džepove. Na kraju, postavlja se pitanje – koliku bi korist imala država kada bi nadležni počeli provoditi zakone i kontrolisati turistički promet u ovom svjetski poznatom hodočasničkom centru?
