Evo već nekoliko dana kako Bošnjaci, barem oni koji se nisu u potpunosti rastali sasviješću, uglavnom zadivljeni i oduševljeni, navijaju u ovom, nazovi mini ratu između Prištine i Beograda, odnosno Albanaca i Srba.
Razloga za to je mnogo, a glavni možda leži u tome što su; u bliskoj nam, kao i onoj malo daljoj prošlosti, ti isti Srbi, odnosno razni eksponenti njihovih zvaničnih i poluzvaničnih politika i programa nanijeli mnogo patnje, nepravde i terora Bošnjacima, bez bilo kakvog legitimnog prava ili povoda. Kada bi se uzeli nabrajati krupni primjeri i argumenti tih i takvih nepočinstava samo iz perioda XX stoljeća, bile bi potrebne na milijune stranica i na desetine tona materijala kojima bi se taj teror, nepravda i patnja opisale i opet samo djelomično prikazale.
Ako neko misli da pretjerujem neka provjeri koliko samo iznosi dokazni radni materijal Haškog tribunala, koji je možda obuhvatio tek jednu trećinu onoga kroz šta su Bošnjaci prošli i to samo vezano za teritoriju Bosne u toku zadnje agresije.
A gdje je i koliki bi bio materijal kojim bi se makar djelomično prikazao sistematski teror provođen nad Bošnjacima Sandžaka i ostalih republika bivše Jugoslavije. Nemam namjeru niti potrebu ovom prilikom baviti se mjerenjem i dokazivanjima, to je posao ozbiljnih i relevantnih institucija, ustanova i pojedinaca na kojem Bošnjaci još uvijek ne rade dovoljno, ili u najmanju ruku ne rade dovoljno sistematično.
Cilj mi je da potaknem na razmišljanje, kako ne bismo baštinili i razvijali samo navijački mentalitet u svom narodu, šta su to i kako radili i uradili Albanci pa su došli na ovaj stupanj samoorganiziranosti da su u stanju nositi se i odolijevati opasnim velikosrpskim nakanama, pretenzijama i aktivnostima, ne mareći mnogo i ne oslanjajući se samo na „međunarodnu zajednicu“.
Nije davno bilo kada su Albanci bili „lovina“ raznih srpskih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih struktura, pri čemu je život bio jeftiniji od metka, što je dokazano i presuđeno u velikom broju sudskih procesa Haškog tribunala. Nakon samo dvije decenije situacija se potpuno okrenula u korist Albanaca, pri čemu su sada u stanju ne samo da onemoguće već i neutrališu dejstvo paramilitarnih struktura sa minimumom sopstvenih žrtava.
Visoko razvijena svijest, znanje, a potom institucionalna organiziranost i posvećenost, su vjerovatno tri ključne karike koje će svaku zajednicu učiniti moćnom ili nemoćnom, zavisno od angažovanja, pojedinaca-elita i zajednice-kolektiviteta, na njihovoj uspostavi i dominaciji. Posljednja dešavanja samo nanovo pokazuju stepen posvećenosti spram tri pobrojana faktora od strane političkih, bezbedonosnih, naučnih i ostalih društvenih krugova na Kosovu, ali podnjednako i njihovih sunarodnika u dijaspori.
Kosovski Albanci su u samo jednom danu februara 2021. godine poslali u političku prošlost i penziju dotadašnje nacionalne heroje Taćija, Hajradinaja, Ljimaja i njima slične i doveli na političkodruštvenu scenu Aljbina Kurtija i njegov pokret Samoopredjeljenje, dajući im na takav način priliku da sprovedu svoju političku agendu. Ovo je, u društvima u kojima su prisutna prethodno pobrojana tri faktora, veoma važan pokazatelj stanja elitističke i kolektivne svijesti i sposobnosti za pozitivnim promjenama jednog naroda i društva u cjelini.
U Bošnjaka je i na polju politike situacija prilično učmala i ustajala. Kod nas i kada se dese „promjene“ one budu više i prije stvar kozmetičke, nego li suštinske prirode. Recikliraju se stare teme i potrošene političke agende, ne nude se nova, već se samo napadaju i/ili komentiraju postojeća „rješenja“. Vrtimo se u krug, bez snage, znanja i želje da se iziđe iz začaranog kruga i otisne ka budućnosti. Da bi ta budućnost bila izvjesnije bolja potrebno je da danonoćno radimo na podizanju svijesti, afirmaciji i davanju prednosti znanju, i organiziranom umrežavanju u nove asocijacije,
druženja, stranke, pokrete. Improvizacija, krpež i teatralna šepurenja, ma koliko bio neko vješt u tome, neće nas ni kao pojedince ni kao kolektivitet, izvesti ka selametu.Imamo makar jednak kvantitativni potencijal kao i kosovski Albanci. Imamo međunarodno priznatu državu Bosnui Hercegovinu, sa svim trenutačnim administrativnim slabostima, koje je moguće, mnogo lakše nego nam se čini, otkloniti i ukloniti, uz podizanje svijesti, ovladavanje i primjenu znanja i organiziranu podjelu odgovornosti kroz institucionalno raspoređivanje i umrežavanje svih snaga i resursa.
Stoga je nužno buditi svijest i razvijati takve modele u kojima će svaki Bošnjak imati priliku ugraditi sebe u sopstveni i kolektivni boljitak i prosperitet. Sjetimo se kako je u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u nekim momentima jednako važnu ulogu imao Ćelo, u situacijama u kojima recimo jedan Divjak nije mogao učiniti ništa, ali u nekom drugom momentu, jednako tako važnu ulogu i priliku je imao sada Divjak kakvu nije mogao odigrati Ćelo.
Zato! U osvajanje i usvajanje znanja.U podizanje i podsticanje svijesti. I u organiziran i proaktivan, a ne reaktivan otpor i prosperitet.
Zato! U SE!
