Dok civilizirani svijet piše historiju u parlamentima i sudnicama, Republika Srpska ju prekraja u — štampariji.
Službeni glasnik RS, nekoć zamišljen kao administrativni servis koji objavljuje zakone, pretvorio se u posljednju liniju odbrane SNSD-a od stvarnosti. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da su dvije sedmice prošle od objave odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta o zabrani finansiranja SNSD-a i Ujedinjene Srpske iz budžeta, a da se ista u Službenom listu RS nije ni pojavila? Neće oni da objavljuju tuđe istine – pogotovo one koje ne mirišu na režim.
U pitanju je pokušaj pravno-propagandnog puča koji ne bi bio moguć bez potpune instrumentalizacije institucija. Jasna odredba da se Schmidtova odluka mora objaviti u svim službenim glasilima u BiH — uključujući i entitetski Službeni list RS — jednostavno je ignorisana. Ne iz greške, već iz bahatosti.
Republika Srpska se, pod palicom Milorada Dodika, odlučila igrati “mi nismo čuli” kad god međunarodna zajednica pokuša nešto nametnuti. Samo što u ovom slučaju nije riječ o mišljenju, preporuci ili savjetu, nego o zvaničnoj odluci visokog predstavnika – osobe čija je funkcija verifikovana Dejtonom, a autoritet priznat od većine svijeta.
No, režim u Banjaluci već odavno funkcioniše po logici da je realnost nepostojeća ako se ne objavi u njihovom službenom glasilu. Ako nema u Službenom listu – nema ni u životu. Kao da Schmidt postoji samo na internetu, a u Banjaluci se još koristi dimni signal za razmjenu vijesti.
Zabrana finansiranja SNSD-a i Ujedinjene Srpske – partija koje se već godinama hrane iz budžetskog tanjira dok narod broji kovanice za lijekove – predstavljao bi težak udarac za lokalni režim. U pitanju su milioni konvertibilnih maraka koji održavaju političku mafiju u životu, finansirajući stranačke kampanje, partijske vojnike i lažne analitičare koji preko medija recituju dnevne spinove.
Zato ne treba da nas čudi što su vlasti RS još prošle godine pokušale zakonski isključiti obavezu objavljivanja Schmidtovih odluka u entitetskom Službenom listu. Taj zakon nikad nije stupio na snagu, jer ga je Schmidt sam poništio – ali šta to znači Dodiku i njegovim „pravnicima“, kojima je međunarodno pravo smetnja, a ne okvir?
Ovo nije samo ignorisanje jedne odluke. Ovo je demonstracija institucionalnog bezakonja i jasna poruka da režim u RS priznaje samo vlastita pravila. Republika Srpska pod SNSD-om ne priznaje ustavni poredak zemlje u kojoj djeluje, ne priznaje institucije koje su potpisale mir, i ne priznaje čak ni zdrav razum – osim ako se sve to ne uklopi u njihov dnevno-politički interes.
I dok Schmidt pokušava spasiti ono što se još može spasiti od pravnog poretka BiH, Službeni list RS pokazuje da je pravo u ovom entitetu podređeno štampaču – onom koji neće uključiti ako iz OHR-a dođe nešto što se ne sviđa Dodiku.
Ono što Schmidt objavi, narod vidi, međunarodna zajednica podržava, ali režim RS ignoriše – jer kod njih ni atom istine ne može proći bez pečata iz fotokopirnice na Palama. To što pečat ne vrijedi nigdje van Laktaša? Sitnica. Bitno je da vrijedi kod njih, a dok god im građani to dopuštaju – objavljivao Službeni list istinu ili ne – ovaj režim će prepravljati i budućnost.
Jer kad im zakon ne ide u korist – oni jednostavno odbiju da ga objave.
