Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (EPBiH) našla se pod velikim pitanjem nakon što je odgovorila na zastupničko pitanje Admira Čavalića iz Stranke za BiH, koji je zahtijevao pojašnjenje povodom skandaloznog ugovora za poslove fizičke i tehničke zaštite objekata ovog javnog preduzeća.
Naime, EPBiH je odobrila trogodišnji ugovor vrijedan čak 14 miliona KM, što je za 5,5 miliona više od prethodnog ugovora, a cijela situacija izazvala je gnjev javnosti zbog sumnjivih veza između politike i biznisa.
U svom odgovoru, EPBiH je obrazložila da je konzorcij koji je dobio ugovor dostavio ponudu za usluge fizičke zaštite po cijeni od 10,95 KM po satu. S obzirom na to da se ugovor odnosi na 37 objekata s ukupno 1.003.968 sati za trogodišnji period, ukupni trošak za fizičku zaštitu iznosit će 10.993.449 KM. U to se uključuju i usluge tehničke zaštite, koje će dodatno povećati troškove za još 529.200 KM, a čitav sistem tehničke zaštite koji pokriva 210 objekata vrijedan je približno 2,3 miliona KM. Ukupni iznos ugovora za naredne tri godine doseže skoro 14 miliona KM.
Međutim, ono što je izazvalo najveću pažnju i izazvalo političke kontroverze jeste činjenica da je jedan od članova konzorcija koji je dobio ovaj unosni posao firma Condor, čiji je vlasnik Amela Isak, supruga ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, Rame Isaka. Iako je ministar nakon pritisaka javnosti i Ambasade SAD-a izjavio da je prodao svoju firmu, sama situacija ostavlja gorak okus u ustima, jer se sve događa u vremenu kada se i najmanja politička povezanost razmatra s velikim skepticizmom.
Javni pritisak je porastao, a s njim i sumnje u opravdanost ovakvih ugovora koji uključuju enormne iznose, dok je veza između politike i biznisa očigledna. Dok se službeni odgovor EPBiH fokusira na tehničke aspekte ugovora, nikako se ne može zanemariti činjenica da je ovaj posao dodeljen firmi koja je povezana sa suprugom ministra, što izaziva opravdane sumnje u moguću zloupotrebu položaja.
Za građane Bosne i Hercegovine, ovaj ugovor predstavlja još jedan primjer političkog uticaja na poslovanje javnih preduzeća i finansijskog interesa povezanog s visokim političkim funkcijama. Iako se u zvaničnim izjavama navodi da je cijeli proces bio u skladu sa zakonima, teško je ne postaviti pitanje: kolika je stvarna cijena političke povezanosti u ovoj zemlji i na koji način građani mogu vjerovati u transparentnost takvih ugovora kada političari i njihovi bliski suradnici profitiraju na račun javnog dobra?
