Ne stišava se bura nakon što je otkriven skandal u čijem je središtu ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković. Afera “lobiranje”, koja se danima širi političkom scenom Bosne i Hercegovine, otvara pitanje granice između političke neozbiljnosti i svjesnog kršenja zakona.
Cijeli slučaj počeo je kada je sam Konaković u televizijskom intervjuu priznao da je “samo šalio” govoreći o lobiranju, jer, kako je rekao, “na to nema pravo”. No, već sljedećeg dana pojavio se dokaz da je potpisao ugovor o lobiranju u ime Ministarstva vanjskih poslova BiH, i to s lobističkom kućom „Bosnia American Alliance“, koju je predstavljao Almas Šehić.
Kopija ugovora je proslijeđena američkoj agenciji FARA i dokument je javno dostupan. U njemu jasno stoji da je ugovor potpisan u ime državne institucije, čime je potvrđeno da Konaković nije govorio istinu kada je izjavio da se “šalio”.
“Šala” koja može postati krivično djelo
Samovoljnim potpisivanjem ugovora bez saglasnosti Vijeća ministara BiH, Konaković je prešao granicu dozvoljenog. Ministar ne može samostalno donositi odluke koje obavezuju državu, posebno kada se radi o osjetljivim međunarodnim angažmanima poput lobiranja. Time je, faktički, otvorio mogućnost da bude procesuiran zbog zloupotrebe položaja.
Ako je Ministarstvo vanjskih poslova kao naručilac primilo uslugu lobiranja mimo zakonom propisanih procedura, uključujući javne nabavke, to predstavlja kršenje Zakona o javnim nabavkama, što je prekršaj koji vodi u krivičnu odgovornost.
Još ozbiljnije pitanje odnosi se na samu nadležnost. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, vođenje vanjske politike je isključiva odgovornost Predsjedništva BiH. Ministar vanjskih poslova izvršava odluke Predsjedništva – ne donosi ih samostalno. U tom kontekstu, Konakovićev potez predstavlja očito prekoračenje ovlasti.
Ministarstvo “saznalo iz medija”
Još jedan element koji dodatno kompromituje ministra jeste činjenica da članovi Vijeća ministara o ovom ugovoru nisu bili obaviješteni dok se informacija nije pojavila u medijima. Tek nakon što je afera postala javna, pitanje je otvoreno na sjednici Vijeća ministara, gdje je Konaković priznao da je potpisao ugovor, ali je tvrdio da je on “bez naknade” i da je imao “pravo na to”.
U praksi, čak i ugovor bez finansijske naknade može proizvesti poreske obaveze. Time se otvara pitanje mogućeg poreskog prekršaja, jer svaka usluga koja ima tržišnu vrijednost podliježe oporezivanju – bez obzira što je u ugovoru navedeno “nula maraka”.
Sve urađeno bez saglasnosti i budžetskog pokrića
Nijedan dokument u Ministarstvu vanjskih poslova ne pokazuje da je Vijeće ministara dalo odobrenje za potpisivanje takvog ugovora. Nije bilo zahtjeva za preraspodjelu budžetskih sredstava, niti je postojala odluka o lobiranju u Sjedinjenim Američkim Državama.
Drugim riječima, Konaković je sve uradio samovoljno – bez odluke, bez saglasnosti, i bez zakonskog osnova. Time je direktno prekršio osnovna pravila funkcionisanja državne administracije.
Afera “lobiranje” postala je ogledalo političke neodgovornosti i institucionalnog haosa u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina. U zemlji gdje se svaki papir mora ovjeriti pečatom i potpisom troje službenika, ministar vanjskih poslova sebi je uzeo za pravo da sam potpisuje međunarodne ugovore, pa makar i “u šali”.
No, šale u diplomatiji skupo koštaju – posebno kada se potpisuju na memorandumu Ministarstva vanjskih poslova i prosljeđuju američkim institucijama. Bosna i Hercegovina sada mora odlučiti: da li će se ova “šala” zaboraviti kao još jedan politički gaf, ili će postati presedan koji će konačno uspostaviti odgovornost onih koji misle da su iznad zakona.
