Dok premijer Kantona Sarajevo s ozbiljnim izrazom lica govori o “osnaživanju mladih da ostanu”, Bosna i Hercegovina se već odavno pretvorila u zemlju polupraznih učionica, praznih sela i autobuskih stanica punih budućnosti koja odlazi — u jednom smjeru.
I onda, nakon tri decenije pljačke, stranačkih uhljebljenja, lažnih reformi i kupljenih diploma, vlast se sjetila mladih. Pa su nam servirali Strategiju prema mladima 2024–2030. — još jedan debeli fascikl ispunjen parolama, tablicama, “akcijskim planovima” i praznim rečenicama koje će skupljati prašinu na policama ministarstava dok posljednji mladić ne zatvori vrata aerodroma za sobom.
Tri decenije “strategije” i nula rezultata
U zemlji gdje svaka vlast počinje i završava s obećanjima o mladima, postalo je jasno: mladi su samo statistika za izvještaje i floskula za saopštenja. Svaka nova vlast ih spomene, pomiluje u govoru i zaboravi odmah nakon konferencije za medije.
Jer, šta zapravo nude tim mladima? Zapuštene škole u kojima krov prokišnjava, fakultete pretvorene u diplomsku pijacu, poslove rezervisane za “stranačke podobne”, i sistem u kojem ti ne treba znanje, nego prezime, kum, i par stotina maraka za “olakšavanje procedure”.
Sada, kad su shvatili da im iz zemlje odlazi cijela generacija, političari glume zabrinutost. Drže govore o “patriotizmu” i “vjernosti domovini”, a njihova vlastita djeca već imaju prebivalište u Minhenu, studentske kartice u Ljubljani i pasoše na koje su sami potpisali odlazak iz ove zemlje.
Siromaštvo nije problem – sistem jeste
Istraživanje koje stoji iza ove nove “strategije” samo je hladna potvrda užasne realnosti. Svaka peta mlada osoba živi u siromaštvu. Svaka četvrta je doživjela nasilje. Samo jedan od deset zadovoljan je uslovima života. To nisu brojke — to je društvena autopsija.
Ali, siromaštvo nije samo materijalno. Ovdje vlada moralno siromaštvo. Siromaštvo pravde. Siromaštvo prilike. Ovdje mladi odrastaju uz poruku da se poštenje ne isplati, da su pošteni samo budale, i da je pravi uspjeh postati nečiji rođak, a ne nečiji uzor.
Mladi u ovoj zemlji nisu obeshrabreni zato što nemaju snove. Oni su iscrpljeni zato što im je svaka nada sistematski ubijana. Svaki pokušaj da se izboriš pošteno završava porukom: “Nemoj se truditi, sve je već dogovoreno.”
Zemlja u kojoj su mladi najveća prijetnja
Političari se boje mladih – jer su obrazovani, jer misle svojom glavom, jer znaju da se može i drugačije. Zato ih sistem gura u ćošak. Umjesto da ih uključe, oni ih isključe. Umjesto da ih motivišu, oni ih ponize. Umjesto da ih zapošljavaju, oni im poručuju: “Ako ti se ne sviđa, idi.”
I mladi – odu.
Jer u zemlji u kojoj “uhljeb” postaje sinonim za sigurnost, a pošten radnik sinonim za budalu, mladi više ne vide smisao borbe. Oni ne bježe od zemlje – bježe od ljudi koji je vode.
Bježe od partijske mafije koja drži institucije kao privatne firme. Od javnih konkursa napisanih za jednog kandidata. Od profesora koji prodaju ispite i političara koji prodaju budućnost. Od države koja ih ne vidi kao resurs, nego kao problem.
Floskule za kamere, privilegije za rodbinu
“Cilj nam je osnažiti mlade da ostanu”, kaže premijer. I to izgovara s ozbiljnošću čovjeka koji vjeruje da papir može riješiti korupciju, nepotizam i očaj.
Da, osnažuju ih – tako što zapošljavaju svoje sinove u agencije, kćerke u ministarstva, a nećake u nadzorne odbore. Osnažuju ih tako što na svaku rukovodeću poziciju postave političkog poslušnika koji zna samo klimati glavom.
U isto vrijeme, najbolji mladi umovi rade kao konobari u Beču, programeri u Berlinu, medicinske sestre u Švedskoj i električari u Norveškoj. Oni koji su mogli graditi ovu zemlju, sada grade tuđe. Oni koji su je trebali voditi, sada brišu suze roditeljima preko video-poziva.
Kanton Sarajevo – ogledalo šireg raspada
Ova strategija je samo lokalna verzija nacionalne sramote. Jer, ako Kanton Sarajevo – najbogatiji, najobrazovaniji i najrazvijeniji dio države – mora “usvajati strategiju” da bi mladi uopće pomislili da ostanu, šta onda preostaje Krajini, Hercegovini, Podrinju?
Ako čak ni centar države nema odgovor osim “nadamo se da će biti bolje”, onda je sve jasno: BiH nije zemlja u tranziciji. BiH je zemlja u trajnom propadanju, u kojem se lažna nada prodaje kao uspjeh, a tišina mladih koristi kao dokaz stabilnosti.
Mladi ne traže strategiju, nego pravdu
Mladi neće ostati zbog “akcijskih planova”, “radnih grupa” i “savjeta za mlade”. Oni će ostati samo ako vide da se poštenje isplati, da se znanje cijeni, i da je rad vrednovan.
Dokle god oni koji su ovu zemlju doveli do ruba i dalje dijele moralne lekcije o budućnosti, svaka “strategija” je samo maska – politički marketing za narod koji se navikao da šuti.
Mladi ne odlaze zato što ne vole svoju zemlju. Odlaze zato što njihova zemlja – tačnije, njihovi političari – ne vole njih.
