Pitanje "da li cilj opravdava sredstvo?" nema jednostavan odgovor. Ali ima jednu konstantu: kad god sredstvo prevlada nad pravilima, cilj više opterećuje budućnost nego sadašnjost.
Operacija Sjedinjenih Država u Venecueli nije izolovan incident. To je najbrutalnija i najmodernija verzija doktrine koja obuhvata gotovo dva vijeka američke politike: Monroeova doktrina. Taj okvir je, od 1823. godine, definirao Latinsku Ameriku kao područje vitalnih interesa SAD-a i, vremenom, evoluirao od obrambene deklaracije do sredstva nametanja.
Uklanjanje Nicolasa Madura vojnim sredstvima, pod političkom odgovornošću Donalda Trumpa, ne može se posmatrati izvan ove historijske niti. To nije jednostavno "bavljenje autoritarnim vođom". To je primjena, u svom najekstremnijem obliku, logike da zapadna hemisfera ostaje prostor gdje Washington zadržava pravo krajnje intervencije.
Monroova doktrina kao nastavak, a ne sjećanje
Od početka 20. vijeka i Rooseveltove interpretacije, SAD su se proglasile čuvarom "reda" u Latinskoj Americi. Tokom Hladnog rata, doktrina je bila obavijena antikomunističkim plaštom. Nakon 1991. godine, preuzela je jezik demokratije, ljudskih prava i borbe protiv kriminala. Suština je, međutim, ostala ista: nijedna rivalska sila ne bi trebala postići stratešku dubinu tako blizu SAD-a.
Danas rival nije Moskva, već Peking. Venecuela, sa svojim ogromnim energetskim rezervama, protokom nafte u Aziju i geopolitičkom vrijednošću, postala je centar ovog rivalstva. Operacija u Caracasu nije samo o režimu ili čak samom Maduru. Radi se o poruci da je američka "bliska periferija" nepregovaračka ili prestaje biti takva pod Trumpom.
Od sankcija do svršenog čina
Put je poznat. Sankcije, diplomatska izolacija, ekonomski pritisak, pokušaji unutrašnjih promjena. Kada je sve to propalo, došao je svršen čin. Zauzimanje šefa države vojnim sredstvima nije samo eskalacija. To je prekid sa samom retorikom "poretka zasnovanog na pravilima" koji SAD koriste decenijama.
I upravo ovdje Monroova doktrina pokazuje svoju modernu verziju: manje kao deklaraciju, a više kao praksu. Ne uvijek nominalno, već operativno. Ne pučevima u stilu Hladnog rata, već "hirurškim" operacijama koje odmah proizvode politički rezultat.
Šta opisuje Monroova doktrina?
Monroova doktrina nastala je 1823. godine kao naizgled jednostavna, odbrambena deklaracija. Tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, James Monroe, izjavio je da američki kontinent više nije otvoren za evropski kolonijalizam. Zauzvrat, Sjedinjene Američke Države su se obavezale da se neće miješati u evropske poslove. Na papiru je to bio čin samoodbrane mlade nacije protiv starih imperija. Međutim, u praksi se Monroova doktrina razvila u nešto sasvim drugačije.
Od štita do poluge
U 19. vijeku, Sjedinjene Američke Države nisu imale vojnu moć da same sprovedu doktrinu. Britanija, sa svojom mornaricom, bila je tihi garant. Ali kako je američka moć rasla, doktrina je mijenjala karakter. Od "vi ne dolazite", postala je "mi ovdje odlučujemo".
Ovaj prelaz je zapečaćen početkom 20. vijeka, kada je dodan takozvani Interpretativni aneks Roosevelta. SAD su se proglasile ne samo braniteljem kontinenta od vanjskih sila, već i čuvarom unutrašnjeg reda u latinoameričkim državama. Ako je neka država smatrana "nestabilnom", intervencija je predstavljena kao pravo, čak i obaveza.
Hladni rat - doktrina se učvršćuje
Tokom Hladnog rata, Monroova doktrina je dobila ideološku dubinu. Latinska Amerika je transformisana u zonu izolacije komunizma. Pučevi, tajne operacije, ekonomski pritisak i vojne intervencije su nazvani "stabilnost".
Logika je bila jednostavna i cinična: bolji autoritarni režimi prijateljski nastrojeni prema Washingtonu nego vlade kojima se može upravljati iz Moskve. Monroova doktrina nije bila javno proglašena, ali je bila u akciji svaki dan.
Da li cilj opravdava sredstvo?
Historija američkih intervencija u Latinskoj Americi otkriva dosljedan obrazac: američke intervencije rijetko su neutralne i gotovo nikada nisu besplatne. Neke su srušile autoritarne režime. Druge su stvorile novu nestabilnost i dublje rane.
Pitanje "da li cilj opravdava sredstvo?" nema jednostavan odgovor. Ali ima jednu konstantu: kad god sredstvo prevlada nad pravilima, cilj više opterećuje budućnost nego sadašnjost.
Madurova venecuelanska nafta dugo je bila meta Trumpa, kao i njegovog državnog sekretara Marca Rubia, posebno zato što su Rusija i Kina značajno povećale svoje intervencije u znak podrške režimu u zemlji koja ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu.
Nekada uglavnom poslovno povezana s velikim američkim naftnim kompanijama, Venecuela je odavno postala glavni dobavljač sirove nafte američkim protivnicima: Kini, Rusiji i Iranu, kao i Kubi. Ova situacija je nepodnošljiva u očima Trumpa. U tom smislu, optužba koju iznose glasnogovornici svrgnutog Madurovog režima nije sasvim neosnovana: kontrola nad energetskim resursima zemlje je pravi uzrok američke intervencije. Sam Trump je više puta govorio o svojoj želji da vrati venecuelansku ekonomiju u okrilje sjevernoameričkog kapitalističkog sistema.
Droga
Trump je koristio trgovinu drogom kao izgovor za sve veći pritisak koji vrši na Venecuelu od augusta. Razmjestio je sve veću flotu blizu njene obale, proveo pomorsku blokadu i uništio 35 brodova za koje se sumnja da krijumčare drogu raketama i dronovima, uzrokujući više od 100 smrtnih slučajeva. Posljednjih sedmica, specijalne snage su također napale nekoliko tankera za naftu i najmanje dva napada na venecuelansko tlo, očigledno kako bi uništile lučki mol s kojeg su brodovi natovareni narkoticima odlazili za Sjedinjene Države.
Ali Trump je također koristio drogu kao izgovor da zaobiđe propise koji bi od njega zahtijevali da se konsultuje s Kongresom prije poduzimanja vojne akcije u inostranstvu koja nije potaknuta hitnošću odgovora na iznenadni napad. Američka vlada se oslanja na AUMF, zakon o "ovlaštenju za upotrebu vojne sile" usvojen 2001. godine, nakon terorističkih napada Al-Kaide u New Yorku i Washingtonu 11. septembra 2001. godine. Ove odredbe omogućavaju hitnu akciju, bez odobrenja parlamenta, protiv terorističkih organizacija koje prijete SAD-u. Ovaj zakon je Bushova administracija koristila za napade na talibane i Al-Kaidu, a zatim, 2003. godine, na Irak.
