Gotovo deset godina nakon lokalnih izbora koji su održani 2020. godine, Mostar još uvijek nosi neslavnu titulu grada s najviše ratnih ruševina u zemlji. Preko 50 devastiranih objekata, koji su nekoć krasili Titovu i Glavnu ulicu, i danas podsjećaju na “galeriju aveti” u samom srcu grada.
Gradske vlasti su decenijama obećavale obnovu, ali prepreke su višestruke: neriješeni imovinsko-pravni odnosi, administrativne procedure i višegodišnji period bez funkcionalne zakonodavne vlasti. Mnogi objekti, poput Grkovića kuće, Više djevojačke škole, Dokića kuće, zgrade Zemaljske banke i „Razvitka“, i dalje čekaju na obnovu zbog složenih procedura i pravnih zapreka.
Neki objekti vode se kao državna imovina, dok Grad preuzima troškove održavanja i plaća kazne, što dodatno komplikuje situaciju. Postupci koji uključuju grunt, katastar, pravobranioce i nadležna odjeljenja često traju po godinu dana po objektu.
Problemi se ne tiču samo administracije; mnogi objekti nisu u vlasništvu Grada, pa je svaka obnova ograničena zakonima o zabrani raspolaganja i prometovanja državnom imovinom. Zbog toga se napredak u obnovi odvija sporo, po principu “objekt po objekt”.
Prije gotovo godinu dana, Gradska administracija najavila je uklanjanje ruševnih objekata, što je izazvalo zabrinutost javnosti, posebno kada su na popisu bili spomenici od značaja za Mostar i nacionalni spomenici BiH. Pojasnili su da je cilj bio utvrditi vlasništvo, što je prvi korak u dugom procesu obnove.
Iako su vlasti pokrenule aktivnosti kako bi rješavale imovinsko-pravne odnose, ozbiljan napredak u obnovi još uvijek izostaje. Mostar, tako, polako ulazi u četvrtu poratnu deceniju pod teretom svojih “mostarskih kostura”, dok ruševine i dalje prekrivaju gradski pejzaž i podsjećaju na zastoje koji traju decenijama.
