Dok je Evropa 9. maja 1993. slavila Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, simboličan datum mira, slobode i zajedništva, u srcu Hercegovine – u Mostaru – započelo je novo poglavlje stradanja.
Umjesto slavljenja pobjede nad zlom, istočni Mostar se probudio u plamenu, pod brutalnom paljbom granata i rafala. Tog svitanja, umjesto nade, došla je agresija. Hrvatsko vijeće obrane (HVO), potpomognuto jedinicama regularne Hrvatske vojske (HV), pokrenulo je sveobuhvatan napad s ciljem sloma otpora i etničkog čišćenja dijela Bosne i Hercegovine koji su zamislili kao okosnicu takozvane “Herceg-Bosne”.
Napad je bio sve osim slučajnog. Simbolika 9. maja izabrana je da izvrgne ruglu poruku zajedništva i borbe protiv fašizma. U isto vrijeme kada se svijet sjećao borbe za slobodu, u Mostaru je počinjala opsada s ciljem uništenja multietničkog tkiva grada. Mostar je, tog dana, postao front borbe ne samo za fizičko preživljavanje, već i za odbranu ideje Bosne i Hercegovine – kao države jednakih naroda i građana.
Sistematski napad na grad i narod
Agresija na istočni Mostar nije bila nasumična. Ona je bila dio šireg plana da se ovaj grad – kulturno, istorijski i simbolično važan – pretvori u glavni grad paradržavne tvorevine. Stanovništvu je putem radio talasa naređeno da izvjesi bijele čaršafe – simbol predaje i poniženja. Snage HVO-a, potpomognute modernim naoružanjem i logistikom Hrvatske vojske, krenule su u razarajući pohod: granatiranja, napadi tenkovima, snajperska vatra, uništavanje ambulantnih vozila i gađanje civilne infrastrukture postali su svakodnevnica.
Za Bošnjake zapadnog Mostara nije bilo izbora – većina ih je protjerana, a muškarci su završavali u koncentracionim logorima: Heliodrom, Dretelj, Gabela, Ljubuški… Neki su ubijeni na svojim kućnim pragovima, drugi su nestali bez traga.
Linija otpora na Bulevaru
U gotovo nemogućim uslovima – bez struje, vode, lijekova, hrane, veze sa svijetom – branitelji istočnog Mostara organizirali su otpor. Na Bulevaru narodne revolucije, glavnoj gradskoj saobraćajnici, uspostavljena je borbena linija koja je postala simbol odlučnosti, hrabrosti i borbe za opstanak. Slabo naoružani, brojčano nadjačani, pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine pružili su otpor kakav moderna vojna istorija rijetko bilježi.
Više od 60.000 civila bilo je zarobljeno u istočnom dijelu grada, izloženo konstantnim granatiranjima i snajperskoj vatri. U toj noći tame, svjetlo je bila nepokolebljiva vjera u pravdu i slobodu.
Masakr u “Vranici” – zločin bez zaborava
Napad 9. maja posebno je krvavo ispisan u historiji Mostara kroz zločin počinjen nad pripadnicima Armije BiH u zgradi “Vranica” – sjedištu 4. korpusa i 41. slavne brigade. Dan nakon napada, nakon pokušaja proboja iz opkoljene zgrade, zarobljeno je 13 vojnika. Snimci njihovog zarobljavanja, emitovani u medijima, obišli su cijeli svijet. Ipak, prava istina o njihovoj sudbini isplivala je godinama kasnije.
Desetorica su pronađena tek 2007. godine u masovnoj grobnici Rimski bunar kod Goranaca. Prije nego što su bačeni u tu jamu, bili su mučeni i ubijeni u prostorijama Mašinskog fakulteta u Mostaru, koje je tada koristila Vojna policija HVO-a. Za preostalu trojicu – Feđu Huskovića, Šefika Pobrića i Hasana Balića – traganje još uvijek traje.
Priča Jadranke Husković, majke nestalog Feđe, duboko dira: „Kad su pronašli tijela u Rimskom bunaru, prvi put sam rekla – neka je i moj Feđa tu, samo da ga nađem i ukopam. Do tada sam se nadala da ga je neko spasio, da je negdje živ…“
Radio talasi kao svjedoci agresije
Objavljeni audio snimci s 9. maja 1993. godine, koje je javnosti nedavno predočio novinar Sanel Kajan, predstavljaju najautentičnije svjedočanstvo o brutalnosti napada. U tim izvještajima dokumentovani su početak agresije u 4:50 ujutro, korištenje teškog naoružanja, ciljanje medicinskih objekata, propagandne poruke koje su pozivale na predaju, te direktna uloga Hrvatske vojske u napadima.
Zabilježeno je i kako je HVO onemogućio emitovanje Radio BiH Mostar, dok su njihovi mediji širili laži o “napadu Armije BiH” i „bijegu komande“. UNPROFOR-u je bio zabranjen ulazak u grad, a među zarobljenima su se našli i pripadnici regularne Hrvatske vojske, koje je Armija BiH planirala predati međunarodnim snagama kao dokaz direktnog učešća Hrvatske u ratu.
Mostar je odolio i pobijedio
Uprkos višemjesečnoj opsadi i nehumanim uslovima, Mostar nije pao. Njegovi borci i stanovnici odbili su pokleknuti. Borili su se ne samo za goli opstanak, nego za vrijednosti koje su činile samu suštinu Bosne i Hercegovine – antifašizam, suživot, slobodu.
Evropa je to prepoznala. Dvije godine kasnije, 9. maja 1995. godine, Bosna i Hercegovina je prvi put učestvovala na vojnoj paradi povodom Dana pobjede nad fašizmom u Parizu. Zastavu BiH tada je nosio Semir Drljević Lovac – komandant brigade koja je branila istočni Mostar.
Pravda, iako spora, ipak je stigla
Haški tribunal je 2013, a zatim i 2017. godine, izrekao pravosnažne presude za šestoricu lidera tzv. “Herceg-Bosne”, osudivši ih na ukupno 111 godina zatvora. Presudom je potvrđen postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, a rukovodstvo Republike Hrvatske – Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko – označeno je kao sastavni dio tog plana.
Mostar je time dobio i međunarodnu potvrdu svoje istine: da nije riječ bila o „lokalnom sukobu“, već o planskoj agresiji. Simbolički i istorijski, grad na Neretvi se upisao među bastione otpora protiv fašizma u modernom vremenu.
Mostar danas – grad sa ranama, ali i ponosom
Iako još uvijek opterećen nevidljivim podjelama, Mostar nosi u sebi snagu ljudi koji su odbili biti žrtve politike podjela. Ljudi koji su pod granatama, s bijelim čaršafima kao simbolima nepokorenosti, odlučili da se bore za grad svih svojih građana.
Deveti maj 1993. ostat će urezan u pamćenju Bosne i Hercegovine kao dan kada se fašizam ponovo pokušao uspraviti – ali je naišao na bedem od odlučnosti, ljubavi prema domovini i vjere u pravdu. Mostar je tada možda gorio – ali nije izgorio. Preživio je. I pobijedio.
