Na prvi pogled, ideja o nacionalnim verzijama socijaldemokracije djeluje kao kontradikcija – oksimoron koji vrijeđa logiku političke ljevice. Pa kako to, pitat će mnogi, da partija koja baštini ideje jednakosti, internacionalizma i borbe protiv etnonacionalizma – sama posegne za nacionalnom podjelom unutar svojih redova?
Međutim, možda je upravo u toj kontradikciji skriven ključ za razbijanje političke blokade u kojoj se Bosna i Hercegovina vrti više od dvadeset i pet godina. Jer ako smo išta naučili iz ovih decenija prividnog mira i stalne političke tenzije, to je da zanemarivanje nacionalnih identiteta u ovoj zemlji ne donosi integraciju, već samo stvara prostor da ekstremni nacionalizam cvjeta neometano, bez ozbiljne alternative.
SDP BiH, stranka koja se decenijama predstavlja kao bastion multietničnosti i građanskog koncepta, paradoksalno je i sam postao žrtva etničke realnosti. Iako nominalno otvoren za sve, SDP već godinama de facto djeluje kao stranka koja pretežno privlači bošnjačko biračko tijelo. I to ne zbog ideološke rigidnosti, već zbog političkog okruženja koje nagrađuje isključivost, a kažnjava svaku pokušaj balansiranja.
U tom svjetlu, prijedlog o formiranju dvije sestrinske organizacije – jedne koja bi djelovala među Hrvatima, druge među Srbima – i koje bi bile u trajnoj koordinaciji sa centralnim SDP-om u Sarajevu, više nije puka fantazija, već ozbiljna ideja o rebrendiranju socijaldemokratske borbe u Bosni i Hercegovini. Ne bi to bile “nacionalne” partije u klasičnom smislu, već platforme koje bi djelovale unutar konteksta specifičnih identiteta i lokalnih političkih realnosti, a pri tome ostale vjerne socijaldemokratskim vrijednostima.
Za ovakav potez, naravno, potrebna je politička hrabrost. Hrabrost da se prizna vlastita ograničenost. Hrabrost da se prizna da SDP – iako ponosan na svoj multietnički identitet – zapravo nije uspio ostvariti značajniji prodor u srpskom i hrvatskom biračkom tijelu. I hrabrost da se to pokuša promijeniti – ne paternalističkim “uključivanjem” pojedinaca u partiju, već stvaranjem političkih struktura koje će imati autentičan legitimitet u zajednicama kojima se obraćaju.
Ova ideja nije bez presedana. Još 1937. godine, u duboko složenom nacionalnom okruženju Kraljevine Jugoslavije, Komunistička partija Jugoslavije osnovala je Komunističku partiju Hrvatske i Komunističku partiju Slovenije – upravo zato što je shvatila da ignorisanje nacionalnog pitanja vodi političkoj irelevantnosti. To nije značilo napuštanje ideala, nego njihovo prilagođavanje kontekstu.
Zašto onda danas, u zemlji koja je preživjela krvavi rat i još uvijek funkcioniše pod teretom entitetskih podjela, ne bi bilo legitimno razmišljati u istom pravcu?
Jedan od ključnih problema trenutne političke scene u BiH jeste što se tzv. pluralizam svodi na izbor između različitih nijansi nacionalizma. Srbi biraju između SNSD-a i SDS-a, Hrvati između HDZ-a i njegovih derivata, a Bošnjaci između SDA i stranaka koje se trude biti “građanske”, ali ostaju zarobljene u bošnjačkom političkom diskursu. Prava, sadržajna politička debata, nestala je pod teretom etnonacionalne retorike.
U takvom okruženju, jedino istinski pluralna ljevica – utemeljena u svim narodima i entitetima – može ponuditi alternativu. Ne kao centralizovana multietnička partija iz Sarajeva koja pokušava biti sve za svakoga, već kao politički savez tri ravnopravne sestrinske organizacije koje poznaju kontekst u kojem djeluju i kojima se vjeruje.
To bi moglo, paradoksalno, otvoriti i prostor za redefinisanje patriotizma unutar SDP-a. Jer dok god partija funkcioniše samo u Sarajevu, svaki pokušaj izgradnje bosanskog patriotizma u njenim redovima nailazi na sumnju i otpor – kako kod bošnjačkog biračkog tijela koje očekuje borbu za "nacionalne interese", tako i kod srpskog i hrvatskog stanovništva koje patriotizam iz Sarajeva doživljava kao prijetnju.
Ukoliko bi se, međutim, takav patriotizam artikulisao i kroz srpsku i hrvatsku ljevicu, u koordinaciji sa SDP-om, mogao bi se pojaviti potpuno novi oblik političkog identiteta u BiH – onaj koji ne bježi od nacionalne pripadnosti, ali joj ne podređuje sve ostale vrijednosti.
Zvuči radikalno? Svakako. Ali nije li i sama ideja građanske države u ovakvom sistemu već odavno postala radikalna misao? I nije li možda krajnje vrijeme da se prestane robovati dogmama i počne razmišljati pragmatično – ali ne u smislu političke trgovine, već u smislu stvarnog približavanja podijeljenim društvima?
Naravno, postoji opasnost da bi ovakav pokušaj stvorio novu fragmentaciju ili dodatno ojačao etničke okvire djelovanja. Ali nije li to već sada stanje stvari? I nije li jedina razlika u tome što bi, u slučaju “federalizirane” socijaldemokratije, građanski prostor konačno imao realnog partnera i u entitetu RS i u zapadnoj Hercegovini?
Na kraju krajeva, šta je alternativa? Nastaviti igrati ulogu “građanske savjesti” u bošnjačkom dijelu političkog spektra, bez stvarnog kapaciteta da se utiče na širu sliku? Ili pokušati preuzeti odgovornost za cijelu zemlju – ne kao imperijalna sila iz Sarajeva, već kao savez onih koji vjeruju da socijaldemokratske vrijednosti mogu i moraju imati lice i kod Srba i kod Hrvata?
U konačnici, možda je došlo vrijeme da se prestanemo bojati vlastite stvarnosti – i da je konačno počnemo mijenjati. Počevši od samih sebe.
